U vrijeme moje druge trudnoće, pa i nakon rođenja seke, Paulina je provodila po par dana, u više navrata, kod bake i djeda na Trešnjevci. Bilo mi je teško što je odvojena od obitelji, ali u isto vrijeme mi je bilo lakše baviti se Elenom.
Međutim, kad sam saznala da sam ponovo trudna, to je zaista bilo veliko iznenađenje za mene i bila sam u šoku neko vrijeme dok to nisam prihvatila. Na pregledu mi je dr. rekao mirovati, međutim, uz malu bebu to je bilo nemoguće. Morala sam ju dizati, nositi, presvlačiti, njome se baviti, tako da od mirovanja nije bilo ništa. Sve dok nije počela polako puzati i hodati pa se sama na podu kraj mene zabavljala a ja sam, kad me zabolilo, kraj nje ležala na kauču na lijevom boku.
Bila sam u nekom svojem filmu koji baš nije bio lijep, i hvala dragom Bogu da sam se pribrala i osvijestila...
Ipak sam izdržala do kraja i na zadnje preglede išla na Duh sama, javnim prijevozom! Jednom je bila takva gužva u autobusu da je na zavoju cijeli bus ljudi završio na mojem trbuhu...
Trudovi su krenuli 22.12. oko 13:30, kad sam izašla iz shopping centra Elez u S. Kraljevcu, nakon što sam kupila Božićne poklone svojim djevojčicama. Nazvala sam muža da dođe po mene jer sam osjetila da ne bih mogla pješice doći kući. Doma sam još zamotala darove, pripremila bor za kićenje i stavila kutiju s kuglicama ispod bora i rekla... "ja više ne mogu, morat ćete ga okititi sami..."Legla sam na kauč i mislila si, što da sad radim? Trudovi su bili svakih 15-ak minuta, ali slabi. Istuširala se, osušila kosu i oko 22 h rekla mužu da bi bilo dobro da odem bar na pregled, pa makar me poslali doma. Nevjerojatno, treći porod, a ja nisam znala je li to-to! Oko 23:30 h stižemo na Sveti Duh, mahnemo putem Svetome Anti da nas zagovara, onako u svečanoj tremi, kao pred prvu polnoćku moga života, ulazim u rodilište, vrata se za mnom zatvaraju, nekakva slatka nervoza me obuzima...Doktorica me pregledava i kaže:"Otvoreni ste 5 cm! Bute tu ostali, noćas bute rodili!" Tek tad mi konačno postaje jasno da je to to i još me veća trema hvata, ko kad netko zaljubljen ide na prvi randes-vous! Daju mi klistir... no to je već malo manje romantično... i smještaju me u pred-rađaonu nakon što sam dala stvari mužu i uzela torbu za rodilište. On je sjedio vani sam, na propuhu - tad su renovirali taj dio bolnice- i cijelu noć čekao da mu se javim. A ja sam cijelu noć bila zaštekana na ctg (kardiotokogram) i ležala na desnom boku da se beba bolje namjesti u položaj za rađanje.Ujutro u 6, mjerenje temperature. Dižem se malo i protežem, sva sam se ukočila. Umivam se.Muž me zove i kaže da bi on išao na misu u 7 kod naših dragih konventualaca. Puštam ga. Nedjelja je. Četvrta adventska. U meni sve svečano... u meni Advenat. U 7:30 h dolazi vizita. Doktor kaže da sam otvorena 7 cm i da mogu u box. Oko 8h me tamo i odvode. Ležim na prvom krevetu u rađaoni, tako da svi prolaze kraj mene i vidim sve što se događa. Dolazi doktor Prka, probija mi vodenjak, i tada počinje boljeti... uh, jako! A na to mi dodaju i drip! Uh, tko to izmisli! U 8:30 h mi dolazi muž. Kao da mi se nebo otvorilo kad sam ga ugledala. Netko moj u onoj hladnoj prostoriji! Sjatili se dotori. Počeli trudovi. "Ova nam je gospođa sklona postporođajnim komplikacijama!" "A je?" "Pa šta je onda išla na treće dijete?" "Gospođo, zbilja se kockate sa svojom glavom!" itd.itd.Ja ih ni ne čujem, trudim se disati jer ti umjetni trudovi me ostavljaju bez daha. Još k tome me muči i ostatak prehlade, sav mi se sekret skupio u grlu i davim se, davim!Negdje oko 9:30 h sam rekla mužu da hoću na carski, odustajem, hoću doma! Ne ja ne mogu više!Oko 9:55h sam se izderala iz sveg grla. Najednom su se svi sjatili oko mene. Doktori, babice, sestre, nagrnuli su kao rijeka, cijela rađaona je šuštala od njihovih kuta. Tiskala sam ju 5 minuta. Pet minuta dugih kao vječnost. Kad je krenula glava, osjetila sam kako mi se grlić para poput plahte. Kad je izlazila, pucala sam. I rodila se!!!! Stigla Kata!!!Velika djevojčica!Sva bijela od vernix caseosae, krvava, topla... o, nebeski topla! Divna! Kakvo lijepo dijete!Na žalost, nisu mi ju dali na trbuh... odmah su išli porađati posteljicu i čim je posteljica izašla - ovaj put cijela - za divno Božje čudo! - odmah iz mene navrla krv... dok su nju vagali i mjerili (moja djevojka je rođena sa 4270 grama i 53 cm!- nakon vaganja su ju dali tati u krilo) meni su masirali maternicu jer je bila sva mlohava i nije uopće pokazivala interes da sudjeluje u kontrahiranju... a to boliiiii!!!!!Jedna doktorica me masirala a druga držala i toj sam skoro rame slomila!Onda su me uspavali i explorirali. Probudila sam se sa 2 metra gaze u sebi, Bogu hvala da mi ju nisu nabijali na živo! Promatrali su me cijeli dan, dolazili k meni svakih 5 minuta, zapitkivali, kopali, čačkali, pregledavali jel tampon probio... jedan stari primarius me tako izvrijeđao ko da sam zadnja ciganica koja rađa 19. dijete! "Pa šta sad jaučete! Nek vas boli! Šta vam je trebalo rađati treće ako znate da će vam se to dogoditi! Troje djece za današnje prilike! Hm, gospođo draga!"U tom momentu u meni se zapalila čežnja da rodim još dvoje djece...Bolilo je... jako... strašno.... neopisivo... toliko da nisam mogla razgovarati na mobitel kad bi me tko zvao. Ali koliki je blagoslov to moje dijete, to nikad nitko od njih neće shvatiti i ja Bogu neću moći dovoljno zahvaliti! Ma što su one tamo patnje prema ovolikom blagoslovu? Ništa!Tampon su mi skinuli oko 22 h, a oko 23 h su me odlučili poslati na odjel. U 23:30 h dolazim na odjel, jedna ljubazna sestra mi donosi ogroman sendvič od običnog crnog kruha i parizera koji mi je bio najslađa i najfinija hrana u mom životu, možeš li mi vjerovati!? Nisam jela 2 dana! To sam zalila fenomenalnim bolničkim čajem, popila sam valjda 2 litre na ex! I tako okrijepljena dočekala i primila u ruke svoju golubicu!!! Izvadila ja cicu, a ona otvorila usta i AMMM - I NIJE SE SKINULA CIJELU NOĆ! Kao da mi je dijete htjelo reći:" Pa gdje si do sad!? Cijeli dan te čekam!"
I još nešto...Dok sam rađala, vani je počeo padati sijeg.Drugi dan, bio je Badnjak. Vani sve bijelo i smrznuto. Muž se jedva uspio probiti do rodilišta, ali je ipak došao. Dali su mu da uđe u sobu, jer sam ja taj dan jedva ustala i došla do wc-a, krv je curila za mnom a sestra me špotala da joj prljam pod. Na Božić nam je u sobu došao p. Miroslav (OFM Conv.) i donio sv. Pričest. Držao je Katarinu u rukama i rekao da ovaj Božić nikada neće zaboraviti! Doma smo išle na sv. Stjepana. Katarina je izbjegla žuticu i sve ono manje lijepo što uz to ide, a njezine setre su to prošle.
Nema komentara:
Objavi komentar