E, to je bila trudnoća...
Valjda sam morala imati takvu, da se pripremim na sve moguće što me može dočekati u životu i kažem: "Ah, pa što je to? Piece of cake!"
Idem ispočetka: Nisam ni znala da sam trudna, išla sam doktoru zbog bolova koji su me mučili otprilike 2 mjeseca. Bila je zima, snijeg, radila sam uredski posao u belgijskoj firmi i hodala okolo u kostimićima i niskim cipelama, jest bio kaput preko toga, ali... (budala!)...
Kad sam vidjela 16 mm dugu bebicu na uzv i one otkucaje srca, zanijemila sam, zaista... uopće se nisam nadala! (sad će me ekipa trudilica strpati u top) Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što se zapravo dogodilo, jer - nit sam bila udana, nit sam se planirala udati, nit sam bila spremna na to... trudna? O, Bože! Moj sadašnji muž i ja tada smo bili u prekidu, vrlo smo rijetko komunicirali, a komunikacija je bila uglavnom prepucavanje zbog gluposti... no, to je duga i - druga - priča.
Kad sam mu rekla da sam trudna, rekao je: "OK, bumo se onda civilno vjenčali pa bumo vidli..." On je tada, naime, čekao poništenje crkvenog braka (još jedna - duga - priča) Na poslu sam taman potpisala ugovor na 6 mjeseci, bilo je to 14. 1. a 17. 1. sam doznala za trudnoću. I već za tjedan dana završila na mirovanju zbog krvarenja i infekcije. Na posao se nisam ni vratila, bila sam na mirovanju cijelu trudnoću. Ugovor je istekao... Negdje u 25. tjednu trudnoće vjenčali smo se, u krugu obitelji, bilo je tridesetak ljudi na popodnevnoj fešti u jednom lokalnom restorančiću. Međutim, tad sam se već počela otvarati. Pila sam normabele i od njih bila u nekakvom polu-bunilu. Bože-sačuvaj! Sjećam se da su me omamili kad bi popila i da sam zaspala i sanjala takve strašne snove, ko neka ljepljiva paučina koje se ne možeš riješiti!
U 31. tjednu me je doktor koji je mijenjao dr. Topalovića poslao u bolnicu i oni me tamo ostavili! Neki sitan trudić se pokazao na ctg-u i to je njima bilo dosta. Tamo sam odgulila mjesec dana robije. Doslovce-robije. Ispikali su me ko špric-kantu, još imam ožiljke od infuzije iz tog vremena. Nagledala sam se i naslušala - ama-baš-svega i svačega! Prvih tjedan dana sam bila među rodiljama, gledala kako im donose bebe na podoj i to je bilo lijepo, ulijevalo je nadu da će doći i moj dan i da ću držati u rukama svoje dijete. Dobivala sam i injekcije za sazrijevanje fetalnih pluća i nekako sam bila smirena i puna nade. Međutim, jedno popodne, odveli su nas 4 trudnice od tamo, jer više nije bilo mjesta za rodilje, i kud s nama, nego gore na Ginekologiju II, to je bilo u Merkuru, na Patologiju trudnoće. Soba u koju dovode žene poslije abortusa, a u njoj leži jedna kojoj je plod odumro u 16. tjednu i već ju tjedan dana filaju s gelom za omekšavanje, ali nikako da izađe... mučila se, sirota, danju i noću... ne mogu vam opisati kako je to sve bilo... mučno!
Nakon 2-3 dana, preselili su me u drugu sobu, bez stare ekipe. U njoj sam uglavnom bila ja - konstanta i mnogo njih koje su dolazile i odlazile. Prva je bila žena koja je imala upalu bubrega, brzo je otišla doma. Onda je došla jedna po noći, jaukala od trudova, dvadeset i neki tjedan... dali su joj - ne konjsku nego - dinusaursku dozu Pre-Para intravenozno - ništa, boli i dalje... izdržala je 2 dana a onda su ju odveli... porodila se. Beba nije preživjela porod. Bila joj je vrpca omotana 3x oko glave i bila je sva u infektu. Plakala sam skupa s njom, jer sam za nju kao i za sve njih tamo puno molila i nisam mogla shvatiti zašto???... Otišla je. Nakon nje je došla jedna koja je imala već veliku kćer, ali svaka sljedeća trudnoća joj je završila ili mrtvim djetetom ili je dijete umrlo netom nakon poroda. Ovaj put su pravili amniocentezu i nešto nije štimalo a ona se nije mogla odlučiti za prekid trudnoće, s obzirom da je vjernica. I već je bilo kasno, 29 tj. S 31. tj. porodila se, beba je bila zdrava, ali je ipak umrla nakon 2 dana. Kad je ona otišla, došla je druga koja je abortirala, jer je bila silovana. Bila je tu i neka Koreanka koja je došla onako rutinski na ab. I još njih... nedjeljom popodne, kad nije nikoga bilo, dr u dežurstvu je to radio kao na traci, došle su, razbudile se, otišle na wc, obukle se i odlazile doma...koliko sam suza prolila za tu ubijenu djecu u tih mjesec dana... o, moj Bože!
Došao je taj dugo čekani dan i ja sam otišla doma, sa 36 tjedana. Bila je strašna vrućina to ljeto. Tek što sam se malo oporavila od te bolnice, točno nakon 2 tjedna, puknuo mi je vodenjak dok sam spavala na kauču. U 16:50. Prirodno čišćenje 2-3 puta i već su trudovi bili na svake 3 minute! Jedva je mm došao po mene i odjurio u bolnicu! Tamo me u predrađaoni gnjavio neki dr-pripravnik koji mi nije vjerovao da imam trudove, jer je ctg bio stari i nije dobro pokazivao. Tek kad su pali otkucaji bebinog srca, sestra je trčala po - pravog - doktora. Koji je konstatirao da sam otvorena do kraja i da ću roditi ko iz "puške". Brzinsko brijanje, bez klistira. Trčala sam u rađaonu! Legla i za 20 minuta rodila. U 18:50. Točno za 2 sata od početka.
Međutim...... jedna babica je počela a druga završila porod i dr se nekud izgubio baš tada tako da nije vidio ni porod ni posteljicu i potpisao ju - puknutu. Ja sam bila prvorotka i imala bezuvjetno povjerenje u doktore i nisam imala četvere oči otvorene, bila sam koncentrirana na dijete i ni samoj mi nije bilo jasno da sam postala mama... bila sam malko izbezumljena... kasnije me nitko nije ni pregledao kako treba, niti mi je tko pokazao dojenje, bila sam prepuštena sama sebi, a lohije su već u bolnici zaudarale, ali sam se ja bojala pitati jel to tako mora biti ili...?
I tako otišla ja doma i bivala sve slabija i slabija... u dojenju se nisam uopće snašla i Paulina je definitivno odrasla na adaptiranom mlijeku. I onda sam počela ponovo krvariti sa nakon 6 tjedana i dr mi je na tel. rekao da ako ne dojim da je to menstruacija. I rekao mi je da kad to stane, da mu dođem, u petak.
Taj petak ujutro sam se digla u 5 napraviti maloj bočicu i legla, nahranila ju i zaspala a u 6:30 se probudila u lokvi krvi! Doktoru sam išla busom iz S. Kraljevca u Studentsku polokliniku. Uzv - residua. Doktor se skoro rasplakao, vidjela sam da mu je baš jako teško. Ja tad nisam ni bila svjesna što me čeka. Naivka! Rekao mi je da moram na kiretažu. Zvučalo je ružno ali sam mislila, ok, oni će mi dati injekciju, to će izvaditi i bit će sve super. Kako sam se samo prevarila!!!!!!Nije bilo injekcije!Kopali su mi komad mesa naživo, probili maternicu i onda se čudili kakvo je sad to krvarenje! Trebalo bi to ići laparoskopski pogledati. Spremite ju za hitnu operaciju.
Boljelo je do beskraja. Sjećam se kako su me pripremali za operaciju. U sali je bilo tako ledeno hladno. Anesteziolog mi je došao reći da će me malo uspavati, a ja sam pitala gdje ću se probuditi, ovdje ili tamo gore. Rekao mi je da mi garantira, da ću se probuditi tu gdje jesam i da će sve biti u redu. Bila sam u nekom teškom bunilu, kao da to sve nije bilo realno, kao da se ne događa meni....
Sjećam se da sam se pred kraj operacije počela buditi i vikati da me ne šivaju na živo!
Poslije mi je muž došao na vrata od šok-sobe i pitao jesam živa. Nisam imala naočale i nisam ga ni vidjela. Ostavio mi je stvari i otišao. Odvezli su me na odjel, isti onaj gdje sam ležala u trudnoći, samo druga soba. Temperatura 40, tresem se skup s krevetom! U ta tri dana što sam ležala nakon operacije, ispikali su me ko nikad u životu, svakih par sati nešto i to par komada. Primala sam 4 različita antibiotika, infuzija koliko hoćeš... po tome sam shvatila da je stanje bilo prilično gadno, vjerojatno sam imala posla sa sepsom, jer me ne bi toliko filali. Nitko mi nije ništa govorio do ponedjeljka. Tad je došao dr koji me operirao, sjeo na krevet do mene i rekao da je bila perforacija na maternici i da je on to lijepo "zavario" i da je sad sve ok. Poslije sam čitala u otpusnom pismu da se razlila krv u potrbušnicu i douglas, pa su to morali čistiti... Ali to mi nitko nije rekao... Samo da je sad sve ok. Krvarenje bi trebalo prestati za 10-tak dana, konce će mi izvaditi za 7 dana i to je to. Neki drugi dr su me našpotali zašto sam tako dugo čekala, šta nisam odmah došla? Pa, otkud sam znala da nešto ne valja???
Eto... prvi porod je prošao tako....
Dugo sam se čupala iz tog šoka, bila sam u depresiji i u strahu od ponovne trudnoće.
Trebalo je vremena da uopće poželim ponovo imati dijete i sve to proći još jednom.... bilo me je užasno strah da se iste komplikacije ne ponove....
Nema komentara:
Objavi komentar