U drugoj trudnoći imala sam zbilja puno zanimljivih dogodovština.
Prvo sam u početku trudnoće krvarila i morala strogo mirovati, bila sam u užasnom strahu da ne izgubim bebu i molila, molila, molila, dok krvarenje nije stalo. Hvala Bogu da kasnije nije bilo takvih problema. Beta-hcg je rastao i moja mrvica je ostala! No, mirovanje je ostalo do početka drugog tromjesečja, a i da sam štela kaj, ne bi mogla, jer mi je bilo tak muka, uf!
Negdje s 25 tjedana (klasika kod mene) počela sam se otvarati. Shvatila sam to na moru kod kumova u apartmanu, kad me zašarafilo da se nisam mogla maknuti iz kreveta. I tak cijeli dan. Počela sam, naime, pakirati stvari, jer smo sljedeći dan planirali ići doma, ali kad sam podigla kofer vidjela sam sve zvijezde i susjednu galaksiju. Trudovi, cijelo popodne. Pošaljem sms svojem divnom doktoru, koji je uvijek dostupan ( i to ne samo meni i nemam nikakve privilegije, takav je svima, da ne bi bilo zabune!) i on me šalje u kliniku na pregled, kaže spakirajte se, do Zagreba se ništa ne bi smjelo dogoditi.
Slušam ga. U autu sam se ukočeno priljepila za naslon i molila krunice i krunice da to prestane! Međutim, u tom svom drndanju, trudovi su prestali. Bogu hvala. Prespavali smo kod svekra i svekrve, da budem bliže bolnici (Sveti Duh) i do jutra sam bila ko nova.
S nekih 33 tjedna išla sam s Paulinom na kontrolu pedijatrici i na povratku, idući na autobusnu stanicu, pala na nogostupu i razbila koljeno tak duboko da sam vrištala do Kraljevca. Vozač me vidio i stao mi tamo gdje sam zviznula, a neki stariji čovjek mi pomogao da se dignem i utrpao me u bus na sjedalo za invalide, Paulinu kraj mene. Teta je došla autom po mene na okretište, jer koraka nisam mogla napraviti. Ta rana mi mjesec dana nije htjela zarasti. Dobila sam i Antitetanus injekciju i hodala na previjanja, vamo tamo, hitna ova, ona... nevjerojatno. Nikad nisam saznala što se zapravo dogodilo, neki poremećaj koagulacije, koji ima i nastavak: u isto to vrijeme, pao mi je imunitet i napravio mi se neki herpes na usnici koji se povećavao i narastao do 1 cm. Više nisam mogla jesti, morala sam u bolnicu na maxilofacijalnu kirurgiju, dr. Knežević je uzeo stvar u svoje ruke i odlučio me operirati. Tako da sam 23.10.2006. operirala piogeni granulom na usnici. E, sad, došla doma, treba mirovati nakon operacije. I jesam, jedan dan kad je zbilja boljelo ko ludo. Drugi dan, vužgi-ribaj kupaonu. Treći dan sam išla drndati ormare, kopati po tavanu kaj bi mi još moglo zatrebati za bebu. To je bilo s 37 tjedana.
26.10.2006. oko podne, istuširala se i krenula u dječji ormarić opet kopati - kaj bi mogla za izlazak iz rodilišta, imala sam bar 5 kombinacija! Nagnem se da otvorim ladicu - i - ode mi vodenjak! Opssssss!!!
Zovem muža na posao, nema ga. Zovem centralu, ne znaju gdje je. Zovem tetu, nema ni nje! Nakon jedno pola sata takvog nateravanja, svi su pronađeni, muž dolazi doma, dijete će teta uzeti iz vrtića i mi krećemo put Svetog Duha u nekoj svečanoj tremi, na iglama, molimo... dolazim dolje, gdje su ambulante, sestra Mira me pita što je, kažem joj da je vodenjak otišao i šalje me gore, brzo, brzo. Idem u rađaonu! Priprema... otvorena sam 3 cm. Smještaju me u predrađaonu. Nigdje nikoga. Sjedim na krevetu i školski dišem svaki trud. A onda oko pola 5 postaje neizdrživo. Konačno se pojavljuje netko na vratima i pita me kako sam! Nakon 3 sata! Dr me pregleda i konstatira da sam na 5 cm i da mogu u rađaonu. Dolazi mm i tamo čekamo da se otvorim. Dodaju mi drip (mrzim to čudo). Između trudova uspuhano pričam dr kako sam imala residuu placentae na prvom porodu i da ju molim da dobro pogleda posteljicu ovaj put, ne želim to još jednom prolaziti. Obećala je da hoće.Trudovi između 19 i 20 h bili su prestrašni, ne volim drip jer mi ne da da dišem! U jednom sam trenu rekla svoju uobičajenu rečenicu na porodu: "Hoću doma, odustajem, hoću carski, bilo što, samo da ovo već jednom završi!" Muž kraj mene u svojem filmu vrti svoje Zdravomarije, drži me za ruku i kaže - "strpi se još malo, sad će to" u 20h osjećam da je to-to! I - nisam više mogla, proderala sam se iz svog opernjačkog grla, ali nekako u hard-rock-podrapanom stilu "ja-ne-mogu-višeee"!!!!!Najednom su se sjatili oko mene... bilo ih je bar petero. Babica mi govori kad da tiskam kad ne i eto glave! Još malo, još malo i "plup" skliznula je mala topla štruca iz mamine buše van i zakmečala ko mačić! A bila je i mala baš ko mali mačić! Malo su ju obrisali i onak bijelu od vernix-caseosae stavili na moj trbuh! Sjećam se da sam rekla: "Joj, kak je mala! Još nisam nikad vidjela tak malu bebu!" Mišek moj! Bila je duga 49 cm i teška 3310 grama.
Dok sam ju držala, oni su rondali po meni i vadili posteljicu (kaj ne mogu s tim malo pričekati???)bila je nepravilnog oblika, kao da je dupla, pitali su me jesam li nosila blizance, ajme, Bože sačuvaj! I s obzirom na to da je bila takva, odlučili su me staviti pod opću anesteziju i napraviti exploraciju. Hvala Bogu da to nisu radili na živo, ne bih to opet mogla podnijeti!
Međutim, kad sam se probudila iz anestezije, počela sam gadno krvariti. Tako da su mi tampon stavljali na živo i ne želim to nikome, pogotovo nakon poroda, kad se trebaš riješiti muke i odmarati se! I tako sam ja cijelu noć ostala u rađaoni. 12 sati. Kopali su me, kontrolirali, nisam im smjela zaspati da ne odem pa-pa. Ujutro u 8h skinuli su tampon i hvala Bogu, nisam više jako krvarila. Mogla sam na odjel, svojoj mrvici! Baš smo se lijepo sprijateljile i uštimale u dojenju! Bila sam baš sretna što dojim!
Na prvom pregledu nakon poroda - residua!Mrak mi je pao na oči!!! Taj put sam se rasplakala u ordinaciji i dr me tješio da to ne mora biti ništa strašno da to može otići s tabletama... ali me ipak poslao na Sveti Duh da oni to još iskontroliraju. Hvala Bogu, beta-hcg je bio negativan. Međutim, uzv je bio loš skroz do veljače, znači, ona je tad imala već 4 mjeseca. I onda, prva normalna menstruacija, u ožujku, prva "bračka dužnost" i ostanem trudna! E, zbilja, nisam mogla doć k sebi!!! Bila sam u šoku, teškom šoku!
Nema komentara:
Objavi komentar