Jučer smo proslavili Paulinin 6. rođendan! Već ima 6 godina! Kako to vrijeme leti!
Bila je jednostavna mala feštica u dvorištu. Došle su joj prijateljice Ines, Monika i Stella i prijatelj iz vrtića Roko. Lijepo su se igrali u kućici, u praznom bazenu, trčali po dvorištu, papali male sendviče, tortu i pili sok. Sedmero djece, a cijelo popodne nikakvih problema nije bilo. Prezadovoljna sam!
srijeda, 19. kolovoza 2009.
2009. godina
Od kad je Katarina prohodala, cure su nezaustavljive, sve rade zajedno... kad jedna uzme jednu igračku, odmah i ostale dvije moraju imati baš tu i baš sada!
Elena i Katarina su posebno vezane. Jedna drugoj se zavuku u krevetić, kad obje imaju svaka svoju dudu, Katarina dođe i iščupa Eleni njenu iz usta i stavi sebi a svoju stavi njoj...
Paulina je već velika djevojčica, ide u vrtić i lijepo joj je.
2008. godina
Moje princeze rastu....
Kad sam rodila Katarinu, bila sam jako slaba, trebalo mi je oko 6 mjeseci da se izvučem iz anemije nakon krvarenja. Tek tada sam počela normalno funkcionirati.
Katarinu smo krstili na Svetom Duhu u crkvi sv. Antuna Padovanskog. Krstio ju je Provincijal p. Đuro Hontić OFM Conv. Proslava je bila kod nas doma, u najužem krugu.
Bila je zima pa nismo baš mogli puno van. A za rijetke šetnje, koristili smo dupla kolica, jer je tako bilo najlakše s dvoje tako male djece.
Katarina je, kao i Elena, nosila Pavlikove remenčiće zbog kukova. To su baš muke za malu djecu. Ali bila sam uporna, iako mi se srce slamalo kad sam joj to montirala... pa su obje nosile samo mjesec dana. Neka djeca nose duže. Jedva smo dočekali da se toga riješimo i da to zaboravimo!
Za Uskrs smo bili kod časne Milke u posjeti, cure su tradicionalno dobile čokoladne zekonje... razgovor s njom me uvijek duhovno digne :)
Kupili smo sling i stavili ga u puni pogon. Katarini se jako sviđalo biti na meni i još joj se to jako sviđa :) kad treba zaspati, najradije se pripije na moja prsa i sluša moje otkucaje.
Bila je prava mala slatka bucka! Elena moja mala kovrčavica a Paulina je već gospodična koja zna što hoće!
Jednom smo zgodom bili i na Bundeku i tamo se slikali s labudovima :)
Kad je Katarina imala oko 4,5 mjeseca, bila je tu moja mama, njihova baka. Zbog dodatnog stresa, tada sam počela gubiti mlijeko, tako da sam joj sa 6 i pol mjeseci morala dodavati Milumil na bočicu. Međutim, tada je već krenula i dohrana. Katarinu sam dojila do 14 mjeseci i to mi je bio najljepši dio majčinstva.
Kad je Katarina imala 7 mjeseci, dobila je visoku temperaturu, nismo znali što bi joj moglo biti, jer nije imala nikakvih drugih simptoma. Pedijatrica na zamjeni nas je poslala na infektivnu, "Fran Mihaljević" u Zagrebu. Tamo su nas ostavili, jer je imala upalu bubrega. Ja sam bila s njom u apartmanu, to je bilo odlično rješenje jer ju ne bih mogla ostaviti samu. Osoblje je bilo izuzetno ljubazno i to mi je do tada prvo pozitivno iskustvo vezano za bolnicu.
Za Božić su sve tri imale vodene kozice, tako da smo blagdane proveli u kući, naoružani hipermanganom i kremicom za mazanje kože... ali, hvala Bogu, to je brzo prošlo i sad znamo da smo se toga riješili!
Kad je Katarina imala 7 mjeseci, dobila je visoku temperaturu, nismo znali što bi joj moglo biti, jer nije imala nikakvih drugih simptoma. Pedijatrica na zamjeni nas je poslala na infektivnu, "Fran Mihaljević" u Zagrebu. Tamo su nas ostavili, jer je imala upalu bubrega. Ja sam bila s njom u apartmanu, to je bilo odlično rješenje jer ju ne bih mogla ostaviti samu. Osoblje je bilo izuzetno ljubazno i to mi je do tada prvo pozitivno iskustvo vezano za bolnicu.
Za Božić su sve tri imale vodene kozice, tako da smo blagdane proveli u kući, naoružani hipermanganom i kremicom za mazanje kože... ali, hvala Bogu, to je brzo prošlo i sad znamo da smo se toga riješili!
subota, 25. srpnja 2009.
Treća trudnoća i porod
U vrijeme moje druge trudnoće, pa i nakon rođenja seke, Paulina je provodila po par dana, u više navrata, kod bake i djeda na Trešnjevci. Bilo mi je teško što je odvojena od obitelji, ali u isto vrijeme mi je bilo lakše baviti se Elenom.
Međutim, kad sam saznala da sam ponovo trudna, to je zaista bilo veliko iznenađenje za mene i bila sam u šoku neko vrijeme dok to nisam prihvatila. Na pregledu mi je dr. rekao mirovati, međutim, uz malu bebu to je bilo nemoguće. Morala sam ju dizati, nositi, presvlačiti, njome se baviti, tako da od mirovanja nije bilo ništa. Sve dok nije počela polako puzati i hodati pa se sama na podu kraj mene zabavljala a ja sam, kad me zabolilo, kraj nje ležala na kauču na lijevom boku.
Bila sam u nekom svojem filmu koji baš nije bio lijep, i hvala dragom Bogu da sam se pribrala i osvijestila...
Ipak sam izdržala do kraja i na zadnje preglede išla na Duh sama, javnim prijevozom! Jednom je bila takva gužva u autobusu da je na zavoju cijeli bus ljudi završio na mojem trbuhu...
Trudovi su krenuli 22.12. oko 13:30, kad sam izašla iz shopping centra Elez u S. Kraljevcu, nakon što sam kupila Božićne poklone svojim djevojčicama. Nazvala sam muža da dođe po mene jer sam osjetila da ne bih mogla pješice doći kući. Doma sam još zamotala darove, pripremila bor za kićenje i stavila kutiju s kuglicama ispod bora i rekla... "ja više ne mogu, morat ćete ga okititi sami..."Legla sam na kauč i mislila si, što da sad radim? Trudovi su bili svakih 15-ak minuta, ali slabi. Istuširala se, osušila kosu i oko 22 h rekla mužu da bi bilo dobro da odem bar na pregled, pa makar me poslali doma. Nevjerojatno, treći porod, a ja nisam znala je li to-to! Oko 23:30 h stižemo na Sveti Duh, mahnemo putem Svetome Anti da nas zagovara, onako u svečanoj tremi, kao pred prvu polnoćku moga života, ulazim u rodilište, vrata se za mnom zatvaraju, nekakva slatka nervoza me obuzima...Doktorica me pregledava i kaže:"Otvoreni ste 5 cm! Bute tu ostali, noćas bute rodili!" Tek tad mi konačno postaje jasno da je to to i još me veća trema hvata, ko kad netko zaljubljen ide na prvi randes-vous! Daju mi klistir... no to je već malo manje romantično... i smještaju me u pred-rađaonu nakon što sam dala stvari mužu i uzela torbu za rodilište. On je sjedio vani sam, na propuhu - tad su renovirali taj dio bolnice- i cijelu noć čekao da mu se javim. A ja sam cijelu noć bila zaštekana na ctg (kardiotokogram) i ležala na desnom boku da se beba bolje namjesti u položaj za rađanje.Ujutro u 6, mjerenje temperature. Dižem se malo i protežem, sva sam se ukočila. Umivam se.Muž me zove i kaže da bi on išao na misu u 7 kod naših dragih konventualaca. Puštam ga. Nedjelja je. Četvrta adventska. U meni sve svečano... u meni Advenat. U 7:30 h dolazi vizita. Doktor kaže da sam otvorena 7 cm i da mogu u box. Oko 8h me tamo i odvode. Ležim na prvom krevetu u rađaoni, tako da svi prolaze kraj mene i vidim sve što se događa. Dolazi doktor Prka, probija mi vodenjak, i tada počinje boljeti... uh, jako! A na to mi dodaju i drip! Uh, tko to izmisli! U 8:30 h mi dolazi muž. Kao da mi se nebo otvorilo kad sam ga ugledala. Netko moj u onoj hladnoj prostoriji! Sjatili se dotori. Počeli trudovi. "Ova nam je gospođa sklona postporođajnim komplikacijama!" "A je?" "Pa šta je onda išla na treće dijete?" "Gospođo, zbilja se kockate sa svojom glavom!" itd.itd.Ja ih ni ne čujem, trudim se disati jer ti umjetni trudovi me ostavljaju bez daha. Još k tome me muči i ostatak prehlade, sav mi se sekret skupio u grlu i davim se, davim!Negdje oko 9:30 h sam rekla mužu da hoću na carski, odustajem, hoću doma! Ne ja ne mogu više!Oko 9:55h sam se izderala iz sveg grla. Najednom su se svi sjatili oko mene. Doktori, babice, sestre, nagrnuli su kao rijeka, cijela rađaona je šuštala od njihovih kuta. Tiskala sam ju 5 minuta. Pet minuta dugih kao vječnost. Kad je krenula glava, osjetila sam kako mi se grlić para poput plahte. Kad je izlazila, pucala sam. I rodila se!!!! Stigla Kata!!!Velika djevojčica!Sva bijela od vernix caseosae, krvava, topla... o, nebeski topla! Divna! Kakvo lijepo dijete!Na žalost, nisu mi ju dali na trbuh... odmah su išli porađati posteljicu i čim je posteljica izašla - ovaj put cijela - za divno Božje čudo! - odmah iz mene navrla krv... dok su nju vagali i mjerili (moja djevojka je rođena sa 4270 grama i 53 cm!- nakon vaganja su ju dali tati u krilo) meni su masirali maternicu jer je bila sva mlohava i nije uopće pokazivala interes da sudjeluje u kontrahiranju... a to boliiiii!!!!!Jedna doktorica me masirala a druga držala i toj sam skoro rame slomila!Onda su me uspavali i explorirali. Probudila sam se sa 2 metra gaze u sebi, Bogu hvala da mi ju nisu nabijali na živo! Promatrali su me cijeli dan, dolazili k meni svakih 5 minuta, zapitkivali, kopali, čačkali, pregledavali jel tampon probio... jedan stari primarius me tako izvrijeđao ko da sam zadnja ciganica koja rađa 19. dijete! "Pa šta sad jaučete! Nek vas boli! Šta vam je trebalo rađati treće ako znate da će vam se to dogoditi! Troje djece za današnje prilike! Hm, gospođo draga!"U tom momentu u meni se zapalila čežnja da rodim još dvoje djece...Bolilo je... jako... strašno.... neopisivo... toliko da nisam mogla razgovarati na mobitel kad bi me tko zvao. Ali koliki je blagoslov to moje dijete, to nikad nitko od njih neće shvatiti i ja Bogu neću moći dovoljno zahvaliti! Ma što su one tamo patnje prema ovolikom blagoslovu? Ništa!Tampon su mi skinuli oko 22 h, a oko 23 h su me odlučili poslati na odjel. U 23:30 h dolazim na odjel, jedna ljubazna sestra mi donosi ogroman sendvič od običnog crnog kruha i parizera koji mi je bio najslađa i najfinija hrana u mom životu, možeš li mi vjerovati!? Nisam jela 2 dana! To sam zalila fenomenalnim bolničkim čajem, popila sam valjda 2 litre na ex! I tako okrijepljena dočekala i primila u ruke svoju golubicu!!! Izvadila ja cicu, a ona otvorila usta i AMMM - I NIJE SE SKINULA CIJELU NOĆ! Kao da mi je dijete htjelo reći:" Pa gdje si do sad!? Cijeli dan te čekam!"
I još nešto...Dok sam rađala, vani je počeo padati sijeg.Drugi dan, bio je Badnjak. Vani sve bijelo i smrznuto. Muž se jedva uspio probiti do rodilišta, ali je ipak došao. Dali su mu da uđe u sobu, jer sam ja taj dan jedva ustala i došla do wc-a, krv je curila za mnom a sestra me špotala da joj prljam pod. Na Božić nam je u sobu došao p. Miroslav (OFM Conv.) i donio sv. Pričest. Držao je Katarinu u rukama i rekao da ovaj Božić nikada neće zaboraviti! Doma smo išle na sv. Stjepana. Katarina je izbjegla žuticu i sve ono manje lijepo što uz to ide, a njezine setre su to prošle.
Međutim, kad sam saznala da sam ponovo trudna, to je zaista bilo veliko iznenađenje za mene i bila sam u šoku neko vrijeme dok to nisam prihvatila. Na pregledu mi je dr. rekao mirovati, međutim, uz malu bebu to je bilo nemoguće. Morala sam ju dizati, nositi, presvlačiti, njome se baviti, tako da od mirovanja nije bilo ništa. Sve dok nije počela polako puzati i hodati pa se sama na podu kraj mene zabavljala a ja sam, kad me zabolilo, kraj nje ležala na kauču na lijevom boku.
Bila sam u nekom svojem filmu koji baš nije bio lijep, i hvala dragom Bogu da sam se pribrala i osvijestila...
Ipak sam izdržala do kraja i na zadnje preglede išla na Duh sama, javnim prijevozom! Jednom je bila takva gužva u autobusu da je na zavoju cijeli bus ljudi završio na mojem trbuhu...
Trudovi su krenuli 22.12. oko 13:30, kad sam izašla iz shopping centra Elez u S. Kraljevcu, nakon što sam kupila Božićne poklone svojim djevojčicama. Nazvala sam muža da dođe po mene jer sam osjetila da ne bih mogla pješice doći kući. Doma sam još zamotala darove, pripremila bor za kićenje i stavila kutiju s kuglicama ispod bora i rekla... "ja više ne mogu, morat ćete ga okititi sami..."Legla sam na kauč i mislila si, što da sad radim? Trudovi su bili svakih 15-ak minuta, ali slabi. Istuširala se, osušila kosu i oko 22 h rekla mužu da bi bilo dobro da odem bar na pregled, pa makar me poslali doma. Nevjerojatno, treći porod, a ja nisam znala je li to-to! Oko 23:30 h stižemo na Sveti Duh, mahnemo putem Svetome Anti da nas zagovara, onako u svečanoj tremi, kao pred prvu polnoćku moga života, ulazim u rodilište, vrata se za mnom zatvaraju, nekakva slatka nervoza me obuzima...Doktorica me pregledava i kaže:"Otvoreni ste 5 cm! Bute tu ostali, noćas bute rodili!" Tek tad mi konačno postaje jasno da je to to i još me veća trema hvata, ko kad netko zaljubljen ide na prvi randes-vous! Daju mi klistir... no to je već malo manje romantično... i smještaju me u pred-rađaonu nakon što sam dala stvari mužu i uzela torbu za rodilište. On je sjedio vani sam, na propuhu - tad su renovirali taj dio bolnice- i cijelu noć čekao da mu se javim. A ja sam cijelu noć bila zaštekana na ctg (kardiotokogram) i ležala na desnom boku da se beba bolje namjesti u položaj za rađanje.Ujutro u 6, mjerenje temperature. Dižem se malo i protežem, sva sam se ukočila. Umivam se.Muž me zove i kaže da bi on išao na misu u 7 kod naših dragih konventualaca. Puštam ga. Nedjelja je. Četvrta adventska. U meni sve svečano... u meni Advenat. U 7:30 h dolazi vizita. Doktor kaže da sam otvorena 7 cm i da mogu u box. Oko 8h me tamo i odvode. Ležim na prvom krevetu u rađaoni, tako da svi prolaze kraj mene i vidim sve što se događa. Dolazi doktor Prka, probija mi vodenjak, i tada počinje boljeti... uh, jako! A na to mi dodaju i drip! Uh, tko to izmisli! U 8:30 h mi dolazi muž. Kao da mi se nebo otvorilo kad sam ga ugledala. Netko moj u onoj hladnoj prostoriji! Sjatili se dotori. Počeli trudovi. "Ova nam je gospođa sklona postporođajnim komplikacijama!" "A je?" "Pa šta je onda išla na treće dijete?" "Gospođo, zbilja se kockate sa svojom glavom!" itd.itd.Ja ih ni ne čujem, trudim se disati jer ti umjetni trudovi me ostavljaju bez daha. Još k tome me muči i ostatak prehlade, sav mi se sekret skupio u grlu i davim se, davim!Negdje oko 9:30 h sam rekla mužu da hoću na carski, odustajem, hoću doma! Ne ja ne mogu više!Oko 9:55h sam se izderala iz sveg grla. Najednom su se svi sjatili oko mene. Doktori, babice, sestre, nagrnuli su kao rijeka, cijela rađaona je šuštala od njihovih kuta. Tiskala sam ju 5 minuta. Pet minuta dugih kao vječnost. Kad je krenula glava, osjetila sam kako mi se grlić para poput plahte. Kad je izlazila, pucala sam. I rodila se!!!! Stigla Kata!!!Velika djevojčica!Sva bijela od vernix caseosae, krvava, topla... o, nebeski topla! Divna! Kakvo lijepo dijete!Na žalost, nisu mi ju dali na trbuh... odmah su išli porađati posteljicu i čim je posteljica izašla - ovaj put cijela - za divno Božje čudo! - odmah iz mene navrla krv... dok su nju vagali i mjerili (moja djevojka je rođena sa 4270 grama i 53 cm!- nakon vaganja su ju dali tati u krilo) meni su masirali maternicu jer je bila sva mlohava i nije uopće pokazivala interes da sudjeluje u kontrahiranju... a to boliiiii!!!!!Jedna doktorica me masirala a druga držala i toj sam skoro rame slomila!Onda su me uspavali i explorirali. Probudila sam se sa 2 metra gaze u sebi, Bogu hvala da mi ju nisu nabijali na živo! Promatrali su me cijeli dan, dolazili k meni svakih 5 minuta, zapitkivali, kopali, čačkali, pregledavali jel tampon probio... jedan stari primarius me tako izvrijeđao ko da sam zadnja ciganica koja rađa 19. dijete! "Pa šta sad jaučete! Nek vas boli! Šta vam je trebalo rađati treće ako znate da će vam se to dogoditi! Troje djece za današnje prilike! Hm, gospođo draga!"U tom momentu u meni se zapalila čežnja da rodim još dvoje djece...Bolilo je... jako... strašno.... neopisivo... toliko da nisam mogla razgovarati na mobitel kad bi me tko zvao. Ali koliki je blagoslov to moje dijete, to nikad nitko od njih neće shvatiti i ja Bogu neću moći dovoljno zahvaliti! Ma što su one tamo patnje prema ovolikom blagoslovu? Ništa!Tampon su mi skinuli oko 22 h, a oko 23 h su me odlučili poslati na odjel. U 23:30 h dolazim na odjel, jedna ljubazna sestra mi donosi ogroman sendvič od običnog crnog kruha i parizera koji mi je bio najslađa i najfinija hrana u mom životu, možeš li mi vjerovati!? Nisam jela 2 dana! To sam zalila fenomenalnim bolničkim čajem, popila sam valjda 2 litre na ex! I tako okrijepljena dočekala i primila u ruke svoju golubicu!!! Izvadila ja cicu, a ona otvorila usta i AMMM - I NIJE SE SKINULA CIJELU NOĆ! Kao da mi je dijete htjelo reći:" Pa gdje si do sad!? Cijeli dan te čekam!"
I još nešto...Dok sam rađala, vani je počeo padati sijeg.Drugi dan, bio je Badnjak. Vani sve bijelo i smrznuto. Muž se jedva uspio probiti do rodilišta, ali je ipak došao. Dali su mu da uđe u sobu, jer sam ja taj dan jedva ustala i došla do wc-a, krv je curila za mnom a sestra me špotala da joj prljam pod. Na Božić nam je u sobu došao p. Miroslav (OFM Conv.) i donio sv. Pričest. Držao je Katarinu u rukama i rekao da ovaj Božić nikada neće zaboraviti! Doma smo išle na sv. Stjepana. Katarina je izbjegla žuticu i sve ono manje lijepo što uz to ide, a njezine setre su to prošle.
petak, 24. srpnja 2009.
Kako je Marija Elena došla na svijet
U drugoj trudnoći imala sam zbilja puno zanimljivih dogodovština.
Prvo sam u početku trudnoće krvarila i morala strogo mirovati, bila sam u užasnom strahu da ne izgubim bebu i molila, molila, molila, dok krvarenje nije stalo. Hvala Bogu da kasnije nije bilo takvih problema. Beta-hcg je rastao i moja mrvica je ostala! No, mirovanje je ostalo do početka drugog tromjesečja, a i da sam štela kaj, ne bi mogla, jer mi je bilo tak muka, uf!
Negdje s 25 tjedana (klasika kod mene) počela sam se otvarati. Shvatila sam to na moru kod kumova u apartmanu, kad me zašarafilo da se nisam mogla maknuti iz kreveta. I tak cijeli dan. Počela sam, naime, pakirati stvari, jer smo sljedeći dan planirali ići doma, ali kad sam podigla kofer vidjela sam sve zvijezde i susjednu galaksiju. Trudovi, cijelo popodne. Pošaljem sms svojem divnom doktoru, koji je uvijek dostupan ( i to ne samo meni i nemam nikakve privilegije, takav je svima, da ne bi bilo zabune!) i on me šalje u kliniku na pregled, kaže spakirajte se, do Zagreba se ništa ne bi smjelo dogoditi.
Slušam ga. U autu sam se ukočeno priljepila za naslon i molila krunice i krunice da to prestane! Međutim, u tom svom drndanju, trudovi su prestali. Bogu hvala. Prespavali smo kod svekra i svekrve, da budem bliže bolnici (Sveti Duh) i do jutra sam bila ko nova.
S nekih 33 tjedna išla sam s Paulinom na kontrolu pedijatrici i na povratku, idući na autobusnu stanicu, pala na nogostupu i razbila koljeno tak duboko da sam vrištala do Kraljevca. Vozač me vidio i stao mi tamo gdje sam zviznula, a neki stariji čovjek mi pomogao da se dignem i utrpao me u bus na sjedalo za invalide, Paulinu kraj mene. Teta je došla autom po mene na okretište, jer koraka nisam mogla napraviti. Ta rana mi mjesec dana nije htjela zarasti. Dobila sam i Antitetanus injekciju i hodala na previjanja, vamo tamo, hitna ova, ona... nevjerojatno. Nikad nisam saznala što se zapravo dogodilo, neki poremećaj koagulacije, koji ima i nastavak: u isto to vrijeme, pao mi je imunitet i napravio mi se neki herpes na usnici koji se povećavao i narastao do 1 cm. Više nisam mogla jesti, morala sam u bolnicu na maxilofacijalnu kirurgiju, dr. Knežević je uzeo stvar u svoje ruke i odlučio me operirati. Tako da sam 23.10.2006. operirala piogeni granulom na usnici. E, sad, došla doma, treba mirovati nakon operacije. I jesam, jedan dan kad je zbilja boljelo ko ludo. Drugi dan, vužgi-ribaj kupaonu. Treći dan sam išla drndati ormare, kopati po tavanu kaj bi mi još moglo zatrebati za bebu. To je bilo s 37 tjedana.
26.10.2006. oko podne, istuširala se i krenula u dječji ormarić opet kopati - kaj bi mogla za izlazak iz rodilišta, imala sam bar 5 kombinacija! Nagnem se da otvorim ladicu - i - ode mi vodenjak! Opssssss!!!
Zovem muža na posao, nema ga. Zovem centralu, ne znaju gdje je. Zovem tetu, nema ni nje! Nakon jedno pola sata takvog nateravanja, svi su pronađeni, muž dolazi doma, dijete će teta uzeti iz vrtića i mi krećemo put Svetog Duha u nekoj svečanoj tremi, na iglama, molimo... dolazim dolje, gdje su ambulante, sestra Mira me pita što je, kažem joj da je vodenjak otišao i šalje me gore, brzo, brzo. Idem u rađaonu! Priprema... otvorena sam 3 cm. Smještaju me u predrađaonu. Nigdje nikoga. Sjedim na krevetu i školski dišem svaki trud. A onda oko pola 5 postaje neizdrživo. Konačno se pojavljuje netko na vratima i pita me kako sam! Nakon 3 sata! Dr me pregleda i konstatira da sam na 5 cm i da mogu u rađaonu. Dolazi mm i tamo čekamo da se otvorim. Dodaju mi drip (mrzim to čudo). Između trudova uspuhano pričam dr kako sam imala residuu placentae na prvom porodu i da ju molim da dobro pogleda posteljicu ovaj put, ne želim to još jednom prolaziti. Obećala je da hoće.Trudovi između 19 i 20 h bili su prestrašni, ne volim drip jer mi ne da da dišem! U jednom sam trenu rekla svoju uobičajenu rečenicu na porodu: "Hoću doma, odustajem, hoću carski, bilo što, samo da ovo već jednom završi!" Muž kraj mene u svojem filmu vrti svoje Zdravomarije, drži me za ruku i kaže - "strpi se još malo, sad će to" u 20h osjećam da je to-to! I - nisam više mogla, proderala sam se iz svog opernjačkog grla, ali nekako u hard-rock-podrapanom stilu "ja-ne-mogu-višeee"!!!!!Najednom su se sjatili oko mene... bilo ih je bar petero. Babica mi govori kad da tiskam kad ne i eto glave! Još malo, još malo i "plup" skliznula je mala topla štruca iz mamine buše van i zakmečala ko mačić! A bila je i mala baš ko mali mačić! Malo su ju obrisali i onak bijelu od vernix-caseosae stavili na moj trbuh! Sjećam se da sam rekla: "Joj, kak je mala! Još nisam nikad vidjela tak malu bebu!" Mišek moj! Bila je duga 49 cm i teška 3310 grama.
Dok sam ju držala, oni su rondali po meni i vadili posteljicu (kaj ne mogu s tim malo pričekati???)bila je nepravilnog oblika, kao da je dupla, pitali su me jesam li nosila blizance, ajme, Bože sačuvaj! I s obzirom na to da je bila takva, odlučili su me staviti pod opću anesteziju i napraviti exploraciju. Hvala Bogu da to nisu radili na živo, ne bih to opet mogla podnijeti!
Međutim, kad sam se probudila iz anestezije, počela sam gadno krvariti. Tako da su mi tampon stavljali na živo i ne želim to nikome, pogotovo nakon poroda, kad se trebaš riješiti muke i odmarati se! I tako sam ja cijelu noć ostala u rađaoni. 12 sati. Kopali su me, kontrolirali, nisam im smjela zaspati da ne odem pa-pa. Ujutro u 8h skinuli su tampon i hvala Bogu, nisam više jako krvarila. Mogla sam na odjel, svojoj mrvici! Baš smo se lijepo sprijateljile i uštimale u dojenju! Bila sam baš sretna što dojim!
Na prvom pregledu nakon poroda - residua!Mrak mi je pao na oči!!! Taj put sam se rasplakala u ordinaciji i dr me tješio da to ne mora biti ništa strašno da to može otići s tabletama... ali me ipak poslao na Sveti Duh da oni to još iskontroliraju. Hvala Bogu, beta-hcg je bio negativan. Međutim, uzv je bio loš skroz do veljače, znači, ona je tad imala već 4 mjeseca. I onda, prva normalna menstruacija, u ožujku, prva "bračka dužnost" i ostanem trudna! E, zbilja, nisam mogla doć k sebi!!! Bila sam u šoku, teškom šoku!
Prvo sam u početku trudnoće krvarila i morala strogo mirovati, bila sam u užasnom strahu da ne izgubim bebu i molila, molila, molila, dok krvarenje nije stalo. Hvala Bogu da kasnije nije bilo takvih problema. Beta-hcg je rastao i moja mrvica je ostala! No, mirovanje je ostalo do početka drugog tromjesečja, a i da sam štela kaj, ne bi mogla, jer mi je bilo tak muka, uf!
Negdje s 25 tjedana (klasika kod mene) počela sam se otvarati. Shvatila sam to na moru kod kumova u apartmanu, kad me zašarafilo da se nisam mogla maknuti iz kreveta. I tak cijeli dan. Počela sam, naime, pakirati stvari, jer smo sljedeći dan planirali ići doma, ali kad sam podigla kofer vidjela sam sve zvijezde i susjednu galaksiju. Trudovi, cijelo popodne. Pošaljem sms svojem divnom doktoru, koji je uvijek dostupan ( i to ne samo meni i nemam nikakve privilegije, takav je svima, da ne bi bilo zabune!) i on me šalje u kliniku na pregled, kaže spakirajte se, do Zagreba se ništa ne bi smjelo dogoditi.
Slušam ga. U autu sam se ukočeno priljepila za naslon i molila krunice i krunice da to prestane! Međutim, u tom svom drndanju, trudovi su prestali. Bogu hvala. Prespavali smo kod svekra i svekrve, da budem bliže bolnici (Sveti Duh) i do jutra sam bila ko nova.
S nekih 33 tjedna išla sam s Paulinom na kontrolu pedijatrici i na povratku, idući na autobusnu stanicu, pala na nogostupu i razbila koljeno tak duboko da sam vrištala do Kraljevca. Vozač me vidio i stao mi tamo gdje sam zviznula, a neki stariji čovjek mi pomogao da se dignem i utrpao me u bus na sjedalo za invalide, Paulinu kraj mene. Teta je došla autom po mene na okretište, jer koraka nisam mogla napraviti. Ta rana mi mjesec dana nije htjela zarasti. Dobila sam i Antitetanus injekciju i hodala na previjanja, vamo tamo, hitna ova, ona... nevjerojatno. Nikad nisam saznala što se zapravo dogodilo, neki poremećaj koagulacije, koji ima i nastavak: u isto to vrijeme, pao mi je imunitet i napravio mi se neki herpes na usnici koji se povećavao i narastao do 1 cm. Više nisam mogla jesti, morala sam u bolnicu na maxilofacijalnu kirurgiju, dr. Knežević je uzeo stvar u svoje ruke i odlučio me operirati. Tako da sam 23.10.2006. operirala piogeni granulom na usnici. E, sad, došla doma, treba mirovati nakon operacije. I jesam, jedan dan kad je zbilja boljelo ko ludo. Drugi dan, vužgi-ribaj kupaonu. Treći dan sam išla drndati ormare, kopati po tavanu kaj bi mi još moglo zatrebati za bebu. To je bilo s 37 tjedana.
26.10.2006. oko podne, istuširala se i krenula u dječji ormarić opet kopati - kaj bi mogla za izlazak iz rodilišta, imala sam bar 5 kombinacija! Nagnem se da otvorim ladicu - i - ode mi vodenjak! Opssssss!!!
Zovem muža na posao, nema ga. Zovem centralu, ne znaju gdje je. Zovem tetu, nema ni nje! Nakon jedno pola sata takvog nateravanja, svi su pronađeni, muž dolazi doma, dijete će teta uzeti iz vrtića i mi krećemo put Svetog Duha u nekoj svečanoj tremi, na iglama, molimo... dolazim dolje, gdje su ambulante, sestra Mira me pita što je, kažem joj da je vodenjak otišao i šalje me gore, brzo, brzo. Idem u rađaonu! Priprema... otvorena sam 3 cm. Smještaju me u predrađaonu. Nigdje nikoga. Sjedim na krevetu i školski dišem svaki trud. A onda oko pola 5 postaje neizdrživo. Konačno se pojavljuje netko na vratima i pita me kako sam! Nakon 3 sata! Dr me pregleda i konstatira da sam na 5 cm i da mogu u rađaonu. Dolazi mm i tamo čekamo da se otvorim. Dodaju mi drip (mrzim to čudo). Između trudova uspuhano pričam dr kako sam imala residuu placentae na prvom porodu i da ju molim da dobro pogleda posteljicu ovaj put, ne želim to još jednom prolaziti. Obećala je da hoće.Trudovi između 19 i 20 h bili su prestrašni, ne volim drip jer mi ne da da dišem! U jednom sam trenu rekla svoju uobičajenu rečenicu na porodu: "Hoću doma, odustajem, hoću carski, bilo što, samo da ovo već jednom završi!" Muž kraj mene u svojem filmu vrti svoje Zdravomarije, drži me za ruku i kaže - "strpi se još malo, sad će to" u 20h osjećam da je to-to! I - nisam više mogla, proderala sam se iz svog opernjačkog grla, ali nekako u hard-rock-podrapanom stilu "ja-ne-mogu-višeee"!!!!!Najednom su se sjatili oko mene... bilo ih je bar petero. Babica mi govori kad da tiskam kad ne i eto glave! Još malo, još malo i "plup" skliznula je mala topla štruca iz mamine buše van i zakmečala ko mačić! A bila je i mala baš ko mali mačić! Malo su ju obrisali i onak bijelu od vernix-caseosae stavili na moj trbuh! Sjećam se da sam rekla: "Joj, kak je mala! Još nisam nikad vidjela tak malu bebu!" Mišek moj! Bila je duga 49 cm i teška 3310 grama.
Dok sam ju držala, oni su rondali po meni i vadili posteljicu (kaj ne mogu s tim malo pričekati???)bila je nepravilnog oblika, kao da je dupla, pitali su me jesam li nosila blizance, ajme, Bože sačuvaj! I s obzirom na to da je bila takva, odlučili su me staviti pod opću anesteziju i napraviti exploraciju. Hvala Bogu da to nisu radili na živo, ne bih to opet mogla podnijeti!
Međutim, kad sam se probudila iz anestezije, počela sam gadno krvariti. Tako da su mi tampon stavljali na živo i ne želim to nikome, pogotovo nakon poroda, kad se trebaš riješiti muke i odmarati se! I tako sam ja cijelu noć ostala u rađaoni. 12 sati. Kopali su me, kontrolirali, nisam im smjela zaspati da ne odem pa-pa. Ujutro u 8h skinuli su tampon i hvala Bogu, nisam više jako krvarila. Mogla sam na odjel, svojoj mrvici! Baš smo se lijepo sprijateljile i uštimale u dojenju! Bila sam baš sretna što dojim!
Na prvom pregledu nakon poroda - residua!Mrak mi je pao na oči!!! Taj put sam se rasplakala u ordinaciji i dr me tješio da to ne mora biti ništa strašno da to može otići s tabletama... ali me ipak poslao na Sveti Duh da oni to još iskontroliraju. Hvala Bogu, beta-hcg je bio negativan. Međutim, uzv je bio loš skroz do veljače, znači, ona je tad imala već 4 mjeseca. I onda, prva normalna menstruacija, u ožujku, prva "bračka dužnost" i ostanem trudna! E, zbilja, nisam mogla doć k sebi!!! Bila sam u šoku, teškom šoku!
Paulinina treća godina
Ljeto je završilo i mi smo se vratile u kolotečinu. Međutim, financijki smo loše stajali i mama je morala tražiti posao. Kad si imala 2,3 g. morala si krenuti u vrtić, jer sam ja počela raditi, a tat te nije mogao čuvati, jer je razvozio pakete, pa bi se stalno snjim morala voziti po gradu.
Tako si krenula u "Bubamaru" i tamo upoznala nove prijatelje.
Međutim, bila si svaki tjedan bolesna. Nekoliko puta si imala crijevnu virozu, bronhitis, upalu pluća i mama je bila stalno s tobom. Nisam te htjela ostaviti s bakom dok si bolesna i dobila sam otkaz.
Nekoliko dana kasnije, mama i tata su se crkveno vjenčali. Na našem vjenčanju, ti si, naravno, bila glvan zvijezda, obučena u slatku rozu plišanu haljinicu, u istoj boji kao i mamin buket cvijeća.
Dugo si gledala naš dvd s vjenčanja i znala na pamet sve pjesme koje su nam Fidesi pjevali! Znala si i cijelu Misu, još dok si dudala dudu, frfljala si odgovore, a časne su se križale od čuda... :)))
Kad si imala 2,5 godine, u maminu bušicu je stigla nova beba, mala kao točkica. Zato te nisam smjela više dizati i ti si to lijepo razumjela i strpljivo hodala kraj mene kud god da smo išle.
To ljeto smo bili u Crikvenici na moru i baš smo uživali ... treći rođendan si proslavila s kumom Nadom koja ti je donijela trampolin (koji baš nije dugo trajao:(probušio se...) i video kasetu Zagrebačkih mališana koju si znala na pamet od riječi do riječi!
Tako si krenula u "Bubamaru" i tamo upoznala nove prijatelje.
Međutim, bila si svaki tjedan bolesna. Nekoliko puta si imala crijevnu virozu, bronhitis, upalu pluća i mama je bila stalno s tobom. Nisam te htjela ostaviti s bakom dok si bolesna i dobila sam otkaz.
Nekoliko dana kasnije, mama i tata su se crkveno vjenčali. Na našem vjenčanju, ti si, naravno, bila glvan zvijezda, obučena u slatku rozu plišanu haljinicu, u istoj boji kao i mamin buket cvijeća.
Dugo si gledala naš dvd s vjenčanja i znala na pamet sve pjesme koje su nam Fidesi pjevali! Znala si i cijelu Misu, još dok si dudala dudu, frfljala si odgovore, a časne su se križale od čuda... :)))
Kad si imala 2,5 godine, u maminu bušicu je stigla nova beba, mala kao točkica. Zato te nisam smjela više dizati i ti si to lijepo razumjela i strpljivo hodala kraj mene kud god da smo išle.
To ljeto smo bili u Crikvenici na moru i baš smo uživali ... treći rođendan si proslavila s kumom Nadom koja ti je donijela trampolin (koji baš nije dugo trajao:(probušio se...) i video kasetu Zagrebačkih mališana koju si znala na pamet od riječi do riječi!
Paulinina druga godina
Prošla je brzo... lijepo si napredovala, brzo progovorila, svakim danom si govorila sve više.
Sa 16 mjeseci si imala svoju pjesmicu "Beba pava, koka kaka" koja nas je uvijek oraspoložila i nasmijala. I dalje smo šetale, pravile nered po kući i pospremale.
To ljeto smo išli na more samo na 1 dan. Jednu subotu smo se spakirali i otišli autom u Selce. Kad smo došli na plažu, tek što smo se raspremili i stavili suncobran, udario je pljusak! Tako da smo se svi troje skučili pod suncobran i smijali se toj (ne)zgodi... kad je kiša stala, još smo se i okupali i otišli doma...
Za Veliku Gospu smo bili u tatinom rodnom selu Siče na "kirvaju" i drugi dan u Đakovačkoj Breznici u Karmelu kod naših dragih prijateljica s. Marije, s. Pauline i s. Barbare. Pojela si im 2 tanjura parizera za doručak i tome smo se isto pošteno nasmijali! Uživala si s časnama u njihovoj sobi za novakinje, natezale su te ko malu mačkicu...
Kad smo se vratili doma, bio je tvoj rođendan i došle su ti prijateljice na "tulum" i tortu... :)))
Sa 16 mjeseci si imala svoju pjesmicu "Beba pava, koka kaka" koja nas je uvijek oraspoložila i nasmijala. I dalje smo šetale, pravile nered po kući i pospremale.
To ljeto smo išli na more samo na 1 dan. Jednu subotu smo se spakirali i otišli autom u Selce. Kad smo došli na plažu, tek što smo se raspremili i stavili suncobran, udario je pljusak! Tako da smo se svi troje skučili pod suncobran i smijali se toj (ne)zgodi... kad je kiša stala, još smo se i okupali i otišli doma...
Za Veliku Gospu smo bili u tatinom rodnom selu Siče na "kirvaju" i drugi dan u Đakovačkoj Breznici u Karmelu kod naših dragih prijateljica s. Marije, s. Pauline i s. Barbare. Pojela si im 2 tanjura parizera za doručak i tome smo se isto pošteno nasmijali! Uživala si s časnama u njihovoj sobi za novakinje, natezale su te ko malu mačkicu...
Kad smo se vratili doma, bio je tvoj rođendan i došle su ti prijateljice na "tulum" i tortu... :)))
srijeda, 22. srpnja 2009.
Paulinina prva godina
1. mjesec:
Kad smo došli doma, bili smo totalno izbezumljeni, jer nismo znali kako te trebamo hraniti. Nitko mi u rodilištu nije pokazao kako dojiti pa te nisam uspjela dojiti dulje od mjesec dana. Bilo mi je jako žao, ali bi mi bilo teže da budeš gladna i da plačeš, pa sam ti odlučila davati bočicu. Nakon što si ju popila, nastavila bi lijepo spavati i ja sam bila sretna da si ti zadovoljna. Nakon nekog vremena, odlučili smo ti davati Milumil i lijepo si napredovala.
Imala si grčeve u trbuščiću prva 2 tjedna i tata te je nosao cijelu noć, dok nisi zaspala. Bili smo jako umorni . Onda se tvoja kuma Nada za tebe molila i prestali su ti grčevi.
Tvoj drugi mjesec života bio je obilježen maminim boravkom u bolnici tako da si se imala prilike malo bolje upoznati s tatom, tetom i bakom Mihave.
Grčeve više nisi imala, lijepo si papala svoj Milumil i spavala.
Ti i ja smo se polako prilagođavale na zajednički život i pronalazile neki zajednički ritam.
Najviše smo voljele ujutro spavati zajedno na jastuku, jedna u drugoj s nosevima.
Šteta što to tata nije slikao!
Voljela si i šetnje na svježem zraku u svojim udobnim Peg Perego kolicima.
Prošle smo kilometre šetajući, ti si spavala i slušala zvukove izvana i svoje omiljene muzičke igračke. Kad bi se vratile doma ti si plakala, nisi htjela u kuću! Zato smo često čekale i tatu i onda smo svi zajedno išli doma.
Na redovnom pregledu s navršena 3 mjeseca imala si 6650 grama i 62 cm. Međutim, bila si se razljutila kad sam te skidala i doktorica Tomčić je vidjela da si “pospremila” palčeve u šakicu, pa nas je poslala kod dr. Doko na fizijatrijske vježbice. I tako smo vježbali s tobom tata i ja 2 mjeseca, dok nije bilo sve u redu..
Došla nam je i jesen, zazimilo je i trebalo se obući.
Otprilike sa 4 mjeseca imala si prvu prehladu, curio ti je nosić, pa smo ti ga kapali fiziološkom otopinom. Ali to je brzo prošlo i ponovno smo išle u šetnju... Bila si već prava velika beba!
Sa 4,5 mjeseca imala si 8350 grama i 69 cm. A nekoliko dana prije navršenih 5 mj. izbio ti je
prvi zub!! Jako si se voljela igrati u svojem baby-gym-u...
Posebno si se čudila snijegu, voljela si se na njemu igrati. Mama te je dobro ubundala a teta te je vozila na sanjkama. Bez obzira na snijeg, išle smo u šetnju po čistom, svježem zraku. Dirala si snijeg rukama i vidjela kako je hladan. Brrrr..
Svoju prvu polnoćku u životu provela si mirno spavajući u svojoj autosjedalici pod budnim okom svoga tate, dok je mama pjevala.
Doma ti je sve bilo jako zanimljivo, a posebno okićeni bor i svjetla raznih boja, šareni papiri darova i naravno, tvoje nove igračke.
Već si polako sjedila . Ovdje sjediš na svojoj prematalici iznad koje je na zidu bio tvoj i tatin omiljeni plakat “Lodi di Dio altissimo di san Francesco” Uvijek kad si plakala ili te tata htio razonoditi i smiriti, čitao ti je te pohvale Sveišnjem Bogu svetog Franje Asiškog.
Kad smo došli doma, bili smo totalno izbezumljeni, jer nismo znali kako te trebamo hraniti. Nitko mi u rodilištu nije pokazao kako dojiti pa te nisam uspjela dojiti dulje od mjesec dana. Bilo mi je jako žao, ali bi mi bilo teže da budeš gladna i da plačeš, pa sam ti odlučila davati bočicu. Nakon što si ju popila, nastavila bi lijepo spavati i ja sam bila sretna da si ti zadovoljna. Nakon nekog vremena, odlučili smo ti davati Milumil i lijepo si napredovala.
Imala si grčeve u trbuščiću prva 2 tjedna i tata te je nosao cijelu noć, dok nisi zaspala. Bili smo jako umorni . Onda se tvoja kuma Nada za tebe molila i prestali su ti grčevi.
Tvoj drugi mjesec života bio je obilježen maminim boravkom u bolnici tako da si se imala prilike malo bolje upoznati s tatom, tetom i bakom Mihave.
Grčeve više nisi imala, lijepo si papala svoj Milumil i spavala.
Ti i ja smo se polako prilagođavale na zajednički život i pronalazile neki zajednički ritam.
Najviše smo voljele ujutro spavati zajedno na jastuku, jedna u drugoj s nosevima.
Šteta što to tata nije slikao!
Voljela si i šetnje na svježem zraku u svojim udobnim Peg Perego kolicima.
Prošle smo kilometre šetajući, ti si spavala i slušala zvukove izvana i svoje omiljene muzičke igračke. Kad bi se vratile doma ti si plakala, nisi htjela u kuću! Zato smo često čekale i tatu i onda smo svi zajedno išli doma.
Na redovnom pregledu s navršena 3 mjeseca imala si 6650 grama i 62 cm. Međutim, bila si se razljutila kad sam te skidala i doktorica Tomčić je vidjela da si “pospremila” palčeve u šakicu, pa nas je poslala kod dr. Doko na fizijatrijske vježbice. I tako smo vježbali s tobom tata i ja 2 mjeseca, dok nije bilo sve u redu..
Došla nam je i jesen, zazimilo je i trebalo se obući.
Otprilike sa 4 mjeseca imala si prvu prehladu, curio ti je nosić, pa smo ti ga kapali fiziološkom otopinom. Ali to je brzo prošlo i ponovno smo išle u šetnju... Bila si već prava velika beba!
Sa 4,5 mjeseca imala si 8350 grama i 69 cm. A nekoliko dana prije navršenih 5 mj. izbio ti je
prvi zub!! Jako si se voljela igrati u svojem baby-gym-u...
Posebno si se čudila snijegu, voljela si se na njemu igrati. Mama te je dobro ubundala a teta te je vozila na sanjkama. Bez obzira na snijeg, išle smo u šetnju po čistom, svježem zraku. Dirala si snijeg rukama i vidjela kako je hladan. Brrrr..
Svoju prvu polnoćku u životu provela si mirno spavajući u svojoj autosjedalici pod budnim okom svoga tate, dok je mama pjevala.
Doma ti je sve bilo jako zanimljivo, a posebno okićeni bor i svjetla raznih boja, šareni papiri darova i naravno, tvoje nove igračke.
Već si polako sjedila . Ovdje sjediš na svojoj prematalici iznad koje je na zidu bio tvoj i tatin omiljeni plakat “Lodi di Dio altissimo di san Francesco” Uvijek kad si plakala ili te tata htio razonoditi i smiriti, čitao ti je te pohvale Sveišnjem Bogu svetog Franje Asiškog.
Već si prava velika curica, sama sjediš, sama se kupaš, igraš se s tatom u krevetu...
Polako te zanimaju i igračke i možeš se sama zabaviti kratko vrijeme.
Izlaze ti i gornji zubi, pa tražiš više pažnje i voliš biti na rukama, osobito tati.
Na redovnom pregledu sa 6 mjeseci bila si teška 9000 grama i duga 70 cm.
Već stojiš!!! I gledaš se u ogledalu! Tad si mislila da je u ogledalu neka druga beba pa si joj neprestano davala puse i smijala joj se! Baš si bila zanimljiva!
A voljela si i papati i to se vidjelo na tebi jer si dobro napredovala!
Imala si 8 mjeseci kad si bila prvi put na moru, na Krku, u samostanu franjevaca trećoredaca, gdje su mama i tata bili na duhovnoj obnovi. Ti baš nisi bila zainteresirana za slušanje predavanja, pa si provela veći dio vremena u sobi s mamom... :)))
a kad smo drugi put išli na more, imala si 10 mjeseci i baš si uživala. Bili smo na Rabu u Suhoj Punti. To nam je do sad najljepše obiteljsko ljetovanje. Nadamo se jednom otići ponovo na isto mjesto.
Kad smo se vratili doma, s 11 mjeseci si prohodala. Došla ti je i baka iz Njemačke u posjetu, pa smo svi zajedno slavili tvoj PRVI ROĐENDAN... :)))
četvrtak, 9. srpnja 2009.
Paulinino rođenje i krštenje
Paulina je rođena u vruće ljetno predvečerje u 18.50 h, nakon samo 2 sata trudova, u ponedjeljak, 18. kolovoza 2003. godine u Zagrebu, KB Merkur.
Porođajna težina: 3 900 grama
Porođajna dužina 52 cm
Na porodu je uz mamu bila babica Tonka i dr. Leder.
Bile smo u bolnici šest dana, jer je Paulina preventivno primala antibiotik, zbog maminih trudničkih infekcija.
Zbog povišenog bilirubina, fiziološke žutice, bila je 2 dana na fototerapiji, odnosno “sunčanju”. Zbog toga sam ja bila jako tužna i plakala sam, iako to nije bilo ništa strašno. Samo mi je jako nedostajala.
Jedva sam dočekala dan kad je tata došao po nas i odveo nas kući. Bili smo jako sretni i ponosni.
Kod otpusta iz rodilišta bila je teška 3 650 grama i duga 52 cm.
***********************************************
13. 09. 2003. se Paulina krstila u Kapeli Svetog Duha u župi sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu.
Krstio ju je p. Tomislav Glavnik, OFM Conv.
Najzanimljiviji detalj je bio kad je pater ušao u kapelu, gospodičnica se - pokakala.... al je pater rekao da ne smrdi tak jako i da će ju ipak krstiti... :))))
Bila je skromna obiteljska feštica kod Brankovih roditelja na Trešnjevci
i taman kad je trebalo slikati tortu, nestalo nam filma u aparatu! EH!
A torta je bila od kume Nade, krasna, velika u obliku srca i na njoj je pisalo
"Paulina, od danas si Dijete Božje"
otprilike ovakva:
Porođajna težina: 3 900 grama
Porođajna dužina 52 cm
Na porodu je uz mamu bila babica Tonka i dr. Leder.
Bile smo u bolnici šest dana, jer je Paulina preventivno primala antibiotik, zbog maminih trudničkih infekcija.
Zbog povišenog bilirubina, fiziološke žutice, bila je 2 dana na fototerapiji, odnosno “sunčanju”. Zbog toga sam ja bila jako tužna i plakala sam, iako to nije bilo ništa strašno. Samo mi je jako nedostajala.
Jedva sam dočekala dan kad je tata došao po nas i odveo nas kući. Bili smo jako sretni i ponosni.
Kod otpusta iz rodilišta bila je teška 3 650 grama i duga 52 cm.
***********************************************
13. 09. 2003. se Paulina krstila u Kapeli Svetog Duha u župi sv. Antuna Padovanskog u Zagrebu.
Krstio ju je p. Tomislav Glavnik, OFM Conv.
Najzanimljiviji detalj je bio kad je pater ušao u kapelu, gospodičnica se - pokakala.... al je pater rekao da ne smrdi tak jako i da će ju ipak krstiti... :))))
Bila je skromna obiteljska feštica kod Brankovih roditelja na Trešnjevci
i taman kad je trebalo slikati tortu, nestalo nam filma u aparatu! EH!
A torta je bila od kume Nade, krasna, velika u obliku srca i na njoj je pisalo
"Paulina, od danas si Dijete Božje"
otprilike ovakva:
Prva trudnoća i porod - Paulina je rođena 18. 08. 2003.
E, to je bila trudnoća...
Valjda sam morala imati takvu, da se pripremim na sve moguće što me može dočekati u životu i kažem: "Ah, pa što je to? Piece of cake!"
Idem ispočetka: Nisam ni znala da sam trudna, išla sam doktoru zbog bolova koji su me mučili otprilike 2 mjeseca. Bila je zima, snijeg, radila sam uredski posao u belgijskoj firmi i hodala okolo u kostimićima i niskim cipelama, jest bio kaput preko toga, ali... (budala!)...
Kad sam vidjela 16 mm dugu bebicu na uzv i one otkucaje srca, zanijemila sam, zaista... uopće se nisam nadala! (sad će me ekipa trudilica strpati u top) Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što se zapravo dogodilo, jer - nit sam bila udana, nit sam se planirala udati, nit sam bila spremna na to... trudna? O, Bože! Moj sadašnji muž i ja tada smo bili u prekidu, vrlo smo rijetko komunicirali, a komunikacija je bila uglavnom prepucavanje zbog gluposti... no, to je duga i - druga - priča.
Kad sam mu rekla da sam trudna, rekao je: "OK, bumo se onda civilno vjenčali pa bumo vidli..." On je tada, naime, čekao poništenje crkvenog braka (još jedna - duga - priča) Na poslu sam taman potpisala ugovor na 6 mjeseci, bilo je to 14. 1. a 17. 1. sam doznala za trudnoću. I već za tjedan dana završila na mirovanju zbog krvarenja i infekcije. Na posao se nisam ni vratila, bila sam na mirovanju cijelu trudnoću. Ugovor je istekao... Negdje u 25. tjednu trudnoće vjenčali smo se, u krugu obitelji, bilo je tridesetak ljudi na popodnevnoj fešti u jednom lokalnom restorančiću. Međutim, tad sam se već počela otvarati. Pila sam normabele i od njih bila u nekakvom polu-bunilu. Bože-sačuvaj! Sjećam se da su me omamili kad bi popila i da sam zaspala i sanjala takve strašne snove, ko neka ljepljiva paučina koje se ne možeš riješiti!
U 31. tjednu me je doktor koji je mijenjao dr. Topalovića poslao u bolnicu i oni me tamo ostavili! Neki sitan trudić se pokazao na ctg-u i to je njima bilo dosta. Tamo sam odgulila mjesec dana robije. Doslovce-robije. Ispikali su me ko špric-kantu, još imam ožiljke od infuzije iz tog vremena. Nagledala sam se i naslušala - ama-baš-svega i svačega! Prvih tjedan dana sam bila među rodiljama, gledala kako im donose bebe na podoj i to je bilo lijepo, ulijevalo je nadu da će doći i moj dan i da ću držati u rukama svoje dijete. Dobivala sam i injekcije za sazrijevanje fetalnih pluća i nekako sam bila smirena i puna nade. Međutim, jedno popodne, odveli su nas 4 trudnice od tamo, jer više nije bilo mjesta za rodilje, i kud s nama, nego gore na Ginekologiju II, to je bilo u Merkuru, na Patologiju trudnoće. Soba u koju dovode žene poslije abortusa, a u njoj leži jedna kojoj je plod odumro u 16. tjednu i već ju tjedan dana filaju s gelom za omekšavanje, ali nikako da izađe... mučila se, sirota, danju i noću... ne mogu vam opisati kako je to sve bilo... mučno!
Nakon 2-3 dana, preselili su me u drugu sobu, bez stare ekipe. U njoj sam uglavnom bila ja - konstanta i mnogo njih koje su dolazile i odlazile. Prva je bila žena koja je imala upalu bubrega, brzo je otišla doma. Onda je došla jedna po noći, jaukala od trudova, dvadeset i neki tjedan... dali su joj - ne konjsku nego - dinusaursku dozu Pre-Para intravenozno - ništa, boli i dalje... izdržala je 2 dana a onda su ju odveli... porodila se. Beba nije preživjela porod. Bila joj je vrpca omotana 3x oko glave i bila je sva u infektu. Plakala sam skupa s njom, jer sam za nju kao i za sve njih tamo puno molila i nisam mogla shvatiti zašto???... Otišla je. Nakon nje je došla jedna koja je imala već veliku kćer, ali svaka sljedeća trudnoća joj je završila ili mrtvim djetetom ili je dijete umrlo netom nakon poroda. Ovaj put su pravili amniocentezu i nešto nije štimalo a ona se nije mogla odlučiti za prekid trudnoće, s obzirom da je vjernica. I već je bilo kasno, 29 tj. S 31. tj. porodila se, beba je bila zdrava, ali je ipak umrla nakon 2 dana. Kad je ona otišla, došla je druga koja je abortirala, jer je bila silovana. Bila je tu i neka Koreanka koja je došla onako rutinski na ab. I još njih... nedjeljom popodne, kad nije nikoga bilo, dr u dežurstvu je to radio kao na traci, došle su, razbudile se, otišle na wc, obukle se i odlazile doma...koliko sam suza prolila za tu ubijenu djecu u tih mjesec dana... o, moj Bože!
Došao je taj dugo čekani dan i ja sam otišla doma, sa 36 tjedana. Bila je strašna vrućina to ljeto. Tek što sam se malo oporavila od te bolnice, točno nakon 2 tjedna, puknuo mi je vodenjak dok sam spavala na kauču. U 16:50. Prirodno čišćenje 2-3 puta i već su trudovi bili na svake 3 minute! Jedva je mm došao po mene i odjurio u bolnicu! Tamo me u predrađaoni gnjavio neki dr-pripravnik koji mi nije vjerovao da imam trudove, jer je ctg bio stari i nije dobro pokazivao. Tek kad su pali otkucaji bebinog srca, sestra je trčala po - pravog - doktora. Koji je konstatirao da sam otvorena do kraja i da ću roditi ko iz "puške". Brzinsko brijanje, bez klistira. Trčala sam u rađaonu! Legla i za 20 minuta rodila. U 18:50. Točno za 2 sata od početka.
Međutim...... jedna babica je počela a druga završila porod i dr se nekud izgubio baš tada tako da nije vidio ni porod ni posteljicu i potpisao ju - puknutu. Ja sam bila prvorotka i imala bezuvjetno povjerenje u doktore i nisam imala četvere oči otvorene, bila sam koncentrirana na dijete i ni samoj mi nije bilo jasno da sam postala mama... bila sam malko izbezumljena... kasnije me nitko nije ni pregledao kako treba, niti mi je tko pokazao dojenje, bila sam prepuštena sama sebi, a lohije su već u bolnici zaudarale, ali sam se ja bojala pitati jel to tako mora biti ili...?
I tako otišla ja doma i bivala sve slabija i slabija... u dojenju se nisam uopće snašla i Paulina je definitivno odrasla na adaptiranom mlijeku. I onda sam počela ponovo krvariti sa nakon 6 tjedana i dr mi je na tel. rekao da ako ne dojim da je to menstruacija. I rekao mi je da kad to stane, da mu dođem, u petak.
Taj petak ujutro sam se digla u 5 napraviti maloj bočicu i legla, nahranila ju i zaspala a u 6:30 se probudila u lokvi krvi! Doktoru sam išla busom iz S. Kraljevca u Studentsku polokliniku. Uzv - residua. Doktor se skoro rasplakao, vidjela sam da mu je baš jako teško. Ja tad nisam ni bila svjesna što me čeka. Naivka! Rekao mi je da moram na kiretažu. Zvučalo je ružno ali sam mislila, ok, oni će mi dati injekciju, to će izvaditi i bit će sve super. Kako sam se samo prevarila!!!!!!Nije bilo injekcije!Kopali su mi komad mesa naživo, probili maternicu i onda se čudili kakvo je sad to krvarenje! Trebalo bi to ići laparoskopski pogledati. Spremite ju za hitnu operaciju.
Boljelo je do beskraja. Sjećam se kako su me pripremali za operaciju. U sali je bilo tako ledeno hladno. Anesteziolog mi je došao reći da će me malo uspavati, a ja sam pitala gdje ću se probuditi, ovdje ili tamo gore. Rekao mi je da mi garantira, da ću se probuditi tu gdje jesam i da će sve biti u redu. Bila sam u nekom teškom bunilu, kao da to sve nije bilo realno, kao da se ne događa meni....
Sjećam se da sam se pred kraj operacije počela buditi i vikati da me ne šivaju na živo!
Poslije mi je muž došao na vrata od šok-sobe i pitao jesam živa. Nisam imala naočale i nisam ga ni vidjela. Ostavio mi je stvari i otišao. Odvezli su me na odjel, isti onaj gdje sam ležala u trudnoći, samo druga soba. Temperatura 40, tresem se skup s krevetom! U ta tri dana što sam ležala nakon operacije, ispikali su me ko nikad u životu, svakih par sati nešto i to par komada. Primala sam 4 različita antibiotika, infuzija koliko hoćeš... po tome sam shvatila da je stanje bilo prilično gadno, vjerojatno sam imala posla sa sepsom, jer me ne bi toliko filali. Nitko mi nije ništa govorio do ponedjeljka. Tad je došao dr koji me operirao, sjeo na krevet do mene i rekao da je bila perforacija na maternici i da je on to lijepo "zavario" i da je sad sve ok. Poslije sam čitala u otpusnom pismu da se razlila krv u potrbušnicu i douglas, pa su to morali čistiti... Ali to mi nitko nije rekao... Samo da je sad sve ok. Krvarenje bi trebalo prestati za 10-tak dana, konce će mi izvaditi za 7 dana i to je to. Neki drugi dr su me našpotali zašto sam tako dugo čekala, šta nisam odmah došla? Pa, otkud sam znala da nešto ne valja???
Eto... prvi porod je prošao tako....
Dugo sam se čupala iz tog šoka, bila sam u depresiji i u strahu od ponovne trudnoće.
Trebalo je vremena da uopće poželim ponovo imati dijete i sve to proći još jednom.... bilo me je užasno strah da se iste komplikacije ne ponove....
Valjda sam morala imati takvu, da se pripremim na sve moguće što me može dočekati u životu i kažem: "Ah, pa što je to? Piece of cake!"
Idem ispočetka: Nisam ni znala da sam trudna, išla sam doktoru zbog bolova koji su me mučili otprilike 2 mjeseca. Bila je zima, snijeg, radila sam uredski posao u belgijskoj firmi i hodala okolo u kostimićima i niskim cipelama, jest bio kaput preko toga, ali... (budala!)...
Kad sam vidjela 16 mm dugu bebicu na uzv i one otkucaje srca, zanijemila sam, zaista... uopće se nisam nadala! (sad će me ekipa trudilica strpati u top) Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što se zapravo dogodilo, jer - nit sam bila udana, nit sam se planirala udati, nit sam bila spremna na to... trudna? O, Bože! Moj sadašnji muž i ja tada smo bili u prekidu, vrlo smo rijetko komunicirali, a komunikacija je bila uglavnom prepucavanje zbog gluposti... no, to je duga i - druga - priča.
Kad sam mu rekla da sam trudna, rekao je: "OK, bumo se onda civilno vjenčali pa bumo vidli..." On je tada, naime, čekao poništenje crkvenog braka (još jedna - duga - priča) Na poslu sam taman potpisala ugovor na 6 mjeseci, bilo je to 14. 1. a 17. 1. sam doznala za trudnoću. I već za tjedan dana završila na mirovanju zbog krvarenja i infekcije. Na posao se nisam ni vratila, bila sam na mirovanju cijelu trudnoću. Ugovor je istekao... Negdje u 25. tjednu trudnoće vjenčali smo se, u krugu obitelji, bilo je tridesetak ljudi na popodnevnoj fešti u jednom lokalnom restorančiću. Međutim, tad sam se već počela otvarati. Pila sam normabele i od njih bila u nekakvom polu-bunilu. Bože-sačuvaj! Sjećam se da su me omamili kad bi popila i da sam zaspala i sanjala takve strašne snove, ko neka ljepljiva paučina koje se ne možeš riješiti!
U 31. tjednu me je doktor koji je mijenjao dr. Topalovića poslao u bolnicu i oni me tamo ostavili! Neki sitan trudić se pokazao na ctg-u i to je njima bilo dosta. Tamo sam odgulila mjesec dana robije. Doslovce-robije. Ispikali su me ko špric-kantu, još imam ožiljke od infuzije iz tog vremena. Nagledala sam se i naslušala - ama-baš-svega i svačega! Prvih tjedan dana sam bila među rodiljama, gledala kako im donose bebe na podoj i to je bilo lijepo, ulijevalo je nadu da će doći i moj dan i da ću držati u rukama svoje dijete. Dobivala sam i injekcije za sazrijevanje fetalnih pluća i nekako sam bila smirena i puna nade. Međutim, jedno popodne, odveli su nas 4 trudnice od tamo, jer više nije bilo mjesta za rodilje, i kud s nama, nego gore na Ginekologiju II, to je bilo u Merkuru, na Patologiju trudnoće. Soba u koju dovode žene poslije abortusa, a u njoj leži jedna kojoj je plod odumro u 16. tjednu i već ju tjedan dana filaju s gelom za omekšavanje, ali nikako da izađe... mučila se, sirota, danju i noću... ne mogu vam opisati kako je to sve bilo... mučno!
Nakon 2-3 dana, preselili su me u drugu sobu, bez stare ekipe. U njoj sam uglavnom bila ja - konstanta i mnogo njih koje su dolazile i odlazile. Prva je bila žena koja je imala upalu bubrega, brzo je otišla doma. Onda je došla jedna po noći, jaukala od trudova, dvadeset i neki tjedan... dali su joj - ne konjsku nego - dinusaursku dozu Pre-Para intravenozno - ništa, boli i dalje... izdržala je 2 dana a onda su ju odveli... porodila se. Beba nije preživjela porod. Bila joj je vrpca omotana 3x oko glave i bila je sva u infektu. Plakala sam skupa s njom, jer sam za nju kao i za sve njih tamo puno molila i nisam mogla shvatiti zašto???... Otišla je. Nakon nje je došla jedna koja je imala već veliku kćer, ali svaka sljedeća trudnoća joj je završila ili mrtvim djetetom ili je dijete umrlo netom nakon poroda. Ovaj put su pravili amniocentezu i nešto nije štimalo a ona se nije mogla odlučiti za prekid trudnoće, s obzirom da je vjernica. I već je bilo kasno, 29 tj. S 31. tj. porodila se, beba je bila zdrava, ali je ipak umrla nakon 2 dana. Kad je ona otišla, došla je druga koja je abortirala, jer je bila silovana. Bila je tu i neka Koreanka koja je došla onako rutinski na ab. I još njih... nedjeljom popodne, kad nije nikoga bilo, dr u dežurstvu je to radio kao na traci, došle su, razbudile se, otišle na wc, obukle se i odlazile doma...koliko sam suza prolila za tu ubijenu djecu u tih mjesec dana... o, moj Bože!
Došao je taj dugo čekani dan i ja sam otišla doma, sa 36 tjedana. Bila je strašna vrućina to ljeto. Tek što sam se malo oporavila od te bolnice, točno nakon 2 tjedna, puknuo mi je vodenjak dok sam spavala na kauču. U 16:50. Prirodno čišćenje 2-3 puta i već su trudovi bili na svake 3 minute! Jedva je mm došao po mene i odjurio u bolnicu! Tamo me u predrađaoni gnjavio neki dr-pripravnik koji mi nije vjerovao da imam trudove, jer je ctg bio stari i nije dobro pokazivao. Tek kad su pali otkucaji bebinog srca, sestra je trčala po - pravog - doktora. Koji je konstatirao da sam otvorena do kraja i da ću roditi ko iz "puške". Brzinsko brijanje, bez klistira. Trčala sam u rađaonu! Legla i za 20 minuta rodila. U 18:50. Točno za 2 sata od početka.
Međutim...... jedna babica je počela a druga završila porod i dr se nekud izgubio baš tada tako da nije vidio ni porod ni posteljicu i potpisao ju - puknutu. Ja sam bila prvorotka i imala bezuvjetno povjerenje u doktore i nisam imala četvere oči otvorene, bila sam koncentrirana na dijete i ni samoj mi nije bilo jasno da sam postala mama... bila sam malko izbezumljena... kasnije me nitko nije ni pregledao kako treba, niti mi je tko pokazao dojenje, bila sam prepuštena sama sebi, a lohije su već u bolnici zaudarale, ali sam se ja bojala pitati jel to tako mora biti ili...?
I tako otišla ja doma i bivala sve slabija i slabija... u dojenju se nisam uopće snašla i Paulina je definitivno odrasla na adaptiranom mlijeku. I onda sam počela ponovo krvariti sa nakon 6 tjedana i dr mi je na tel. rekao da ako ne dojim da je to menstruacija. I rekao mi je da kad to stane, da mu dođem, u petak.
Taj petak ujutro sam se digla u 5 napraviti maloj bočicu i legla, nahranila ju i zaspala a u 6:30 se probudila u lokvi krvi! Doktoru sam išla busom iz S. Kraljevca u Studentsku polokliniku. Uzv - residua. Doktor se skoro rasplakao, vidjela sam da mu je baš jako teško. Ja tad nisam ni bila svjesna što me čeka. Naivka! Rekao mi je da moram na kiretažu. Zvučalo je ružno ali sam mislila, ok, oni će mi dati injekciju, to će izvaditi i bit će sve super. Kako sam se samo prevarila!!!!!!Nije bilo injekcije!Kopali su mi komad mesa naživo, probili maternicu i onda se čudili kakvo je sad to krvarenje! Trebalo bi to ići laparoskopski pogledati. Spremite ju za hitnu operaciju.
Boljelo je do beskraja. Sjećam se kako su me pripremali za operaciju. U sali je bilo tako ledeno hladno. Anesteziolog mi je došao reći da će me malo uspavati, a ja sam pitala gdje ću se probuditi, ovdje ili tamo gore. Rekao mi je da mi garantira, da ću se probuditi tu gdje jesam i da će sve biti u redu. Bila sam u nekom teškom bunilu, kao da to sve nije bilo realno, kao da se ne događa meni....
Sjećam se da sam se pred kraj operacije počela buditi i vikati da me ne šivaju na živo!
Poslije mi je muž došao na vrata od šok-sobe i pitao jesam živa. Nisam imala naočale i nisam ga ni vidjela. Ostavio mi je stvari i otišao. Odvezli su me na odjel, isti onaj gdje sam ležala u trudnoći, samo druga soba. Temperatura 40, tresem se skup s krevetom! U ta tri dana što sam ležala nakon operacije, ispikali su me ko nikad u životu, svakih par sati nešto i to par komada. Primala sam 4 različita antibiotika, infuzija koliko hoćeš... po tome sam shvatila da je stanje bilo prilično gadno, vjerojatno sam imala posla sa sepsom, jer me ne bi toliko filali. Nitko mi nije ništa govorio do ponedjeljka. Tad je došao dr koji me operirao, sjeo na krevet do mene i rekao da je bila perforacija na maternici i da je on to lijepo "zavario" i da je sad sve ok. Poslije sam čitala u otpusnom pismu da se razlila krv u potrbušnicu i douglas, pa su to morali čistiti... Ali to mi nitko nije rekao... Samo da je sad sve ok. Krvarenje bi trebalo prestati za 10-tak dana, konce će mi izvaditi za 7 dana i to je to. Neki drugi dr su me našpotali zašto sam tako dugo čekala, šta nisam odmah došla? Pa, otkud sam znala da nešto ne valja???
Eto... prvi porod je prošao tako....
Dugo sam se čupala iz tog šoka, bila sam u depresiji i u strahu od ponovne trudnoće.
Trebalo je vremena da uopće poželim ponovo imati dijete i sve to proći još jednom.... bilo me je užasno strah da se iste komplikacije ne ponove....
srijeda, 8. srpnja 2009.
Seke
Dvije kovrčave glavice
umiljate, tople, divne...
nekim njihovim tajnim
zajedničkim jezikom
razgovaraju,
jedna drugu maze,
jedna drugoj stavlja
glavu na prsa,
ljubi lišce,
uzima njenu dudu
i stavlja u svoja usta
- i obratno!
Smiju se,
uživaju,
mamu ni ne primijete kad dođe...
Zajedno gledaju crtiće,
zajedno razbacuju pijesak po dvorištu,
zajedno papaju "bobonj"
zajedno vade lonce iz kuhinjskih ormara
i čisto rublje, pripremljeno za glačanje...
Lutke? Potpuno nezanimljivo....
Osim kad jedna uzme lutku u ruke,
druga mora imati baš tu istu,
baš sada!
Kad ju osvoji... obično ju odmah ostavi
i smjesta vreba neku sljedeću
slatku nepodopštinu...
Dvije kovrčave glavice
umiljate, tople, divne,
najslađe su kad,
lice uz lice,
popodne umorne legnu
i nosićem jedna u drugoj,
zajedno,
utonu u san....
M.P.
umiljate, tople, divne...
nekim njihovim tajnim
zajedničkim jezikom
razgovaraju,
jedna drugu maze,
jedna drugoj stavlja
glavu na prsa,
ljubi lišce,
uzima njenu dudu
i stavlja u svoja usta
- i obratno!
Smiju se,
uživaju,
mamu ni ne primijete kad dođe...
Zajedno gledaju crtiće,
zajedno razbacuju pijesak po dvorištu,
zajedno papaju "bobonj"
zajedno vade lonce iz kuhinjskih ormara
i čisto rublje, pripremljeno za glačanje...
Lutke? Potpuno nezanimljivo....
Osim kad jedna uzme lutku u ruke,
druga mora imati baš tu istu,
baš sada!
Kad ju osvoji... obično ju odmah ostavi
i smjesta vreba neku sljedeću
slatku nepodopštinu...
Dvije kovrčave glavice
umiljate, tople, divne,
najslađe su kad,
lice uz lice,
popodne umorne legnu
i nosićem jedna u drugoj,
zajedno,
utonu u san....
M.P.
Neposlušne kovrčice
Te kovrčice tvoje male
što kao zlato na suncu sjaje
i veselo oko male glave lete
dok skakuće nestašno dijete
ti ljubomorno i tašto čuvaš
i mami se češljati ne daš.
Dok mama oko tebe skače
ti se otimaš još jače
i nećeš ni sprej, ni češalj, ni četke,
nećeš ni repić, ni gumice, ni kečke...
što god mama kaže, ti, kao na početku
odgovaraš sa malo, slatko:" Nesu!"
M.P.
Laku noć, Katarina
Gledam te dok sklapaš
te svoje tamne očice
i trepavice duge
skrivaju tvoj dječji san.
Dok ljubim ti lišce
maleno, rumeno,
privijaš se k meni,
tražiš ručicam'.
I toplina tvog daha
grije mi lice
dok ljubim ti čelo
gledam slatke loknice.
U srcu se razlijeva milina
i spušta se mir...
poput plašta nebeske rose
na vrt mirisnih ruža....
Već spavaš...
... laku noć, Katarina....
M.P.
Što je najbitnije?
Sve ljudske filozofije, sve tlapnje naše velike pameti padaju u vodu kad se dijete razboli.Kad mala kovrčava glava gori od temperature i uvlači se pod maminu ruku, ne bi li se malo ohladila na mojoj koži. Na sve moguće dopuštene načine za tako malo dijete pokušavaš skinuti bar koji stupnjić, ali ne ide. Nakon više od 24 sata - 39,4. Razmišljam tako o duhovnoj povezanosti mene i nje. Do prije godinu i pol - kad se rodila, bile smo - jedno. Ona u meni, ja - čitav njen svemir. Što god sam pojela, što god sam doživjela, što god sam molila - sve je to isto ulazilo u njenu krv, prelazilo u njen mir ili nemir. Kasnije je bilo isto tako preko mlijeka. A dojila sam ju duuuugo. Sve smo moje nemire prolazile zajedno. Svaki pomak mog raspoloženja bio je praćen - ili mirnim spavanjem ili urlanjem i nosanjem - satima. Sve dok mala umorna kovrčava glava ne bi klonula, uljuljana ritmom Zdravo-Marija, ili nekom našom pjesmicom. Tada mi posebno dođe do "mozga" tko mi je u životu najbitniji, tko je uvijek tu kad ga trebam i kome ja najviše trebam, a tko mi samo "maže oči" kojekakvim obećanjima i lažnim sjajem a kad mi zaista treba pomoć - ni traga, ni glasa!Tako da je ovo vrijeme "buđenja" kod mene... Bilo je ljudi koje sam držala na pijedestalu, godinama... ali, kako to lijepo kaže moja draga prijateljica - to u trenu - posivi, kad shvatiš da na njih jednostavno - ne možeš računati. Na kraju - neizmjerno sam zahvalna Bogu što me je očuvao od svakog zla. I što sada mogu nastaviti - tamo gdje sam stala. Što je Njegovo Milosrđe beskrajno i dočekao me raširenih ruku čim sam pomislila ponovo krenuti prema Njemu.
M.P.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)