ČESTO NAS PITAJU: "JESU SVI VAŠI?"

Tekst objavljen u listu "Veritas" u ožujku 2018.

Peripetije obitelji s više djece

ČESTO NAS PITAJU: "JESU SVI VAŠI?"

Marijana Petra Šebelić

Nedavno smo se vozili u autu samo nas dvoje. Branko me vozio na ultrazvuk srca. Okrenula sam se i pogledala prazan stražnji dio naše Kie Carnival. Bilo je neobično tiho i prazno. Rekla sam: "Ne mogu vjerovati da nas dvoje idemo nekud sami." Nasmijali smo se i primili za ruke. Zahvalili smo Bogu na svoj našoj djeci. Da nam je prije 16 godina netko rekao da će ih biti šestero!

Upoznali smo se u sakristiji crkve sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu, kad sam se došla prijaviti za jedno hodočašće, u svibnju 2001. Prošli smo zajedno puno divnih seminara i koncerata grupe Fides kao suradnici i članovi udruge „Svjetlo malo“.  Naša Paulina (14) je bila, ne samo naša prvorođenka, nego i prvo dijete u cijeloj našoj ekipi. Već sa četiri mjeseca bila je na božićnom koncertu Fidesa u zagrebačkom kazalištu Komedija​.​ Nakon nas krenula je "lavina" vjenčanja i rođenja djece u Svjetlu malom.

Molila sam ju da od mene učini majku

S obzirom da sam prvi​ porod, i komplikacije koje su nastupile nakon sedam tjedana, jedva preživjela bojala sam se i razmišljati o daljnjem rađanju. Bila sam u nekoj vrsti šoka i postporođajnoj depresiji, koju sam se bojala priznati i samoj sebi, a pogotovo ne mužu ili nekom drugom. On je vidio da mi je teško i razmišljajući kako da mi pomogne odlučio nas je voditi na obiteljska hodočašća u Mariju Bistricu. Putem smo molili krunicu, između ostalog, i za drugo dijete. U svetištu sam kleknula pred Majku Božju i predala joj sve svoje strahove. Molila sam ju da od mene učini majku. Jer ono što sam proživljavala i ono što sam tad bila, nije bilo dobro. Nisam bila ni blijeda slika majke kakva sam željela biti.​ I tako, klečeći tamo, polako sam osjetila kako teret pada s mene i počinjem se opuštati. Nakon nekoliko hodočašća, i ja sam se odvažila od srca moliti za još jedno dijete. I dobili smo njih dvije, Mariju Elenu (11) i Katarinu (10), u razmaku od 14 mjeseci. U oba sam poroda jedva izvukla živu glavu, jako krvarenje su mi zaustavljali 12 sati. Nakon ta dva poroda, bilo je s više strana sugestija da nam je to dosta djece, prijedloga da si ugradim spiralu, pitanja u kojem stoljeću mi živimo i jesmo li normalni... Bez obzira na sve, imala sam osjećaj da nismo završili s rađanjem. Kao da su me iz daljine "dozivala" naša djeca. 

​

Isuse, ozdravi moje porode!

U rujnu 2009. bila sam na seminaru u Domu sportova, kojeg je vodio p. Zvjezdan Linić. Za vrijeme molitve za ozdravljenje, žarko sam u srcu zavapila: "Isuse, molim Te, ozdravi moje porode! I tad sam osjetila toplinu i žmarce u donjem dijelu trbuha i kako mi se unutra nešto događa, kao da netko rukom nešto "popravlja". I naravno, suze... Onakve kakve čiste pogled duše. One koje otapaju strahove i vraćaju osjećaj Božjeg zagrljaja u kojem je sva sigurnost. S Bogom sam osjećala da mogu sve, više me ničega nije bilo strah. Znala sam da sam ozdravljena i odlučila predati Gospodinu odluku o broju naše djece. Prvo smo dobili jednog "anđela". Petar je imao tešku srčanu anomaliju i nije uspio preživjeti trudnoću. Preminuo je u petom mjesecu trudnoće. Godinu dana kasnije, rodila se Brigita (6), a nakon nje je stigao Ivan Pavao (4). Prošle godine u listopadu smo dobili malog Josipa, koji sad ima 3 mjeseca.​ Zahvalna sam Bogu na ta tri potpuno uredna poroda, brza, bez ikakvih komplikacija i krvarenja. 

Molili smo krunicu preko telefona

Naše obiteljsko zajedništvo, osim zajedničkih obroka, jača i zajednička nedjeljna sveta misa. Ako je netko od djece bolestan, podijelimo se na jutarnju i večernju misu, ali najviše volim kad se svi utrpamo u auto i krenemo na Sveti Duh. Kud god da se vozimo, u autu se obavezno moli krunica. Predmole i starija djeca, počnemo s tom praksom u vrijeme pripreme za Prvu Pričest. A ponekad i mlađi izraze želju, pa ih učimo. Najslađi je bio mali Ivan Pavao, kad je s tri godine tepajući predmolio cijelu deseticu. On je od najranije dobi jako volio pjesmu "Marijo, o Marijo". To je pjesma s kojom sam ih svih šestero uspavljivala, dok su bili male bebe, ali je njemu posebno draga. Kad je imao 2,5 godine, išli smo na župski Križni put, vozila sam ga u kolicima i između postaja se molilo i pjevalo korizmene pjesme. U jednom trenutku se on okrenuo prema meni i pitao: "Mama, zašto nitko ne pjeva Malijo o Malijo?" I isti čas prisloni svinutu slikovnicu na usta, kao megafon i počne na sav glas pjevati: "Malijo o Maalijooo o kako jepa ši!" Ljudi su se jedva suzdržavali od smijeha!

Marija nas prati čitav naš brak. Posebno u teškim vremenima, koja svatko prolazi, Marija je naše utočište i snaga. Ona koja nas štiti i koja nas ne da. Kad smo se upoznali, molili smo krunicu preko telefona. Ona hodočašća u Mariju Bistricu postala su tradicionalna, više puta godišnje. Kad sjednemo u auto, osjetim takvu radost što smo zajedno i što idemo Gospi, Majci u naručje. Isto tako, kad putujemo na more, Trsat je naše obvezatno odmorište. Kad ulazimo u crkvu, ljudi nas često primijete i pitaju: "Jesu svi vaši?" Mi baš nemamo osjećaj da nas je tako puno.

Veća djeca su mirna, mali znaju biti nemirni pod misom. Zato i jesmo na Svetom Duhu malo bočno, blizu vrata, da možemo izaći dok se nemirni ne smire. U našoj župnoj crkvi se dosta čuje kad djeca nisu mirna, pa mlađe tamo rjeđe vodimo. Kod kuće bude svakako... Zimi, kad djeca ne idu redovito van, zna ih uhvatiti skakanje, trčanje od zida do zida… živimo u 64 m2 potkrovlja obiteljske kuće. U prizemlju je moja teta. S obzirom da na podu nemamo beton, nego daske/grede/daske, kad malce uhvati želja za skakanjem, teti se dolje tresu prozori i lampa joj se ljulja! A opet, ima dana kad teta pomisli da nas nema doma, jer su svi mirni i svatko u svom kutku ima svoju zanimaciju. Pred nama je još uvijek rješavanje stambenog pitanja. Počeli smo graditi kuću, međutim, trenutno je situacija takva da dalje ne možemo. Povjerila sam to svetom Josipu. On će sigurno providjeti... Nije bitno u koliko ćemo kvadrata podići našu djecu. Bitno je da od njih napravimo poštene ljude.

Najsiromašniji smo bili kad smo imali jedno dijete

Dok ovo pišem, moj suprug ima stabilno radno mjesto a ja status majke odgojiteljice, na razini Grada Zagreba. To nam pomaže da uzdržavamo našu obitelj bez većih poteškoća, a isto tako, bez luksuza. No, nije uvijek bilo tako bajno... bilo je i teških trenutaka, kad nismo znali kako dalje. Bog se uvijek pobrinuo za nas. Najsiromašniji smo bili kad smo imali jedno dijete. Sjećam se jedne zgode, kad je Paulina imala oko 2,5 godine. Svjetlo malo se počelo polako gasiti. Knjižara u kojoj je muž radio, zatvorila se, a i ono malo veleprodaje što je ostalo, bivalo je sve slabije i slabije. Bila sam drugi put trudna i nisam tražila posao. U bivšoj sam firmi dobila otkaz, jer je Paulina bila dosta bolesna i razvila astmu. Zbog tog otkaza, po starom zakonu, nisam imala pravo na porodiljnu naknadu. Jednog jutra smo nas dvije bile same doma i ona je tražila čokolino za doručak. Otišla sam u kuhinju,pretražila sve i nisam našla ništa jestivo u kući. Ni mlijeka, ni kruha, hladnjak je bio prazan, čokolina ni mrvice. Kleknula sam nasred kuhinje i rasplakala se. "Gospodine, dijete koje si mi dao, traži me doručak. Ja nemam ništa da joj dam da jede. Nahrani ju Ti, Gospodine." Digla sam se na noge nekako mirna. Nije prošlo ni nekoliko minuta, ide poštar i nosi žutu ceduljicu, obavijest o paketu. U pošti nas je čekalo iznenađenje! Časne iz Karmela u Đakovačkoj Breznici su nam poslale veliki paket hrane! Znači, ne samo da je Bog čuo moju molitvu, nego je na nju odgovorio već tjedan dana prije, kad su časne poslale paket, koji je stigao baš u trenutku kad je bio najpotrebniji! Kasnije, s brojem djece, povećavala su se i materijalna dobra. Kad se rodila Marija Elena, Branko je već radio na novom radnom mjestu i bilo je lakše. Za svako dijete smo imali sve potrebno, a ako bi nekad zaškripilo, opet bih molila i Bog je našao način da nam preko ljudi pomogne.

Svjedočanstvo: Kako je Isus izliječio moje porode

Sve je počelo 18.8.2003. kad sam rodila Paulinu. Porod je išao vrlo brzo, u samoj rađaoni sam provela 20 minuta! Rodila sam u 18:50h. Tad je bila smjena, jedna ekipa je počela, druga ekipa završila porod, doktor je odjurio na hitni carski u salu i tko zna čijim propustom, potpisali su puknutu posteljicu. S obzirom da sam prvi put rodila, nisam znala kako se trebam osjećati. A osjećala sam se sve slabije i slabije. Doslovno sam jedva stajala na nogama. Zbog tog ostatka posteljice, koji je još izlučivao ßhcg, nisam dobila mlijeko, pa je Paulina od rođenja bila na adaptiranoj formuli. 
Sedam tjedana nakon poroda, probudila sam se u lokvi krvi. Završila sam na hitnoj kiretaži bez anestezije, na živo. Taj komad posteljice (3x5cm) je bio urastao u sluznicu maternice, i dok su ga kopali van, probili su maternicu. Mislila sam da umirem! Tad su napravili laparoskopsku operaciju da bi to mjesto sanirali i očistili krv koja se razlila okolo po potrbušnici itd. Nakon operacije, temperatura 40°C, sepsa, četiri antibiotika u venu, sva sam se osula jer sam na neke od njih alergična... Samo sam molila Isusa da me ostavi tu na zemlji jer sam potrebna svojoj bebici, da ne odrasta bez majke. 
Ja sam odrastala bez oba roditelja i nisam to željela svom djetetu!
Uz Božju pomoć, to sam preživjela...
Međutim, javile su se razne fobije. Neki nerealni strahovi. Nisam se usudila dati mužu ni blizu sebi. Novu trudnoću nisam mogla ni zamisliti. Vezano za dijete - bojala sam se s njom izaći na balkon jer sam mislila da će mi pasti dolje. Bojala sam se držati ju u kuhinji, čak ni u kolicima, bojala sam se da će na nju doletjeti nož. U svakoj svakodnevnoj situaciji, pojavljivale su mi se prisilne, nerealne slike opasnosti. Da će se utopiti u kadici dok ju kupam i sl. 
Puno vremena sam s njom provodila vani u šetnjama, jer kad muža nije bilo doma, ja sam se bojala svega! Samo vani sam se osjećala bolje. Nisam mislila o tome toliko. A isto tako sam se bojala to ikome priznati. Mislila sam da će me muž ostaviti i uzeti mi dijete. Tog sam se najviše bojala i taj strah me najviše bolio.
Bio je to užasno težak period od 6 mjeseci. Kasnije je krenulo na bolje što se nje tiče, opustila sam se i počela polako uživati u majčinstvu.
Međutim, muža nikako nisam puštala blizu sebe. On je vidio da imam problem i da to sve potiskujem, a nije znao kako da mi pomogne. I tako smo počeli hodočastiti u Mariju Bistricu i putem moliti krunicu na nakanu da dobijemo drugo dijete. Tamo sam u crkvi, u suzama sasula Mariji sve svoje strahove, a bilo ih je puno... i nakon toga osjetila olakšanje, ohrabrenje, i usudila se zamoliti za još jedno dijete. 
Marija Elena se rodila 26.10.2006. kad je Paulina imala 3 godine i 2 mjeseca. 
Muž je bio sa mnom na porodu, držao me za ruku i molio krunice.
Odmah po rođenju, nastalo je jako krvarenje, koje su zaustavljali 12h. 
Kad su doktori vidjeli da se stvari kompliciraju, poslali su muža kući. 
Ostala sam sama, opet gledajući smrti u oči i ponovo u molitvi da me Bog ostavi još malo tu, jer kako će muž sam s dvoje male dječice. Željela sam provesti vrijeme s njima, biti mama novorođenoj kćerkici. Ipak, imala sam osjećaj da neću samo tako "otići". Neku sigurnost... vjerujem da mi ju je Bog ulio u srce.

Naravno, i nakon ovog poroda sam imala fobiju od nove trudnoće.
I onda, nakon 6 mjeseci - iznenađenje! Opet sam bila trudna! 
Tad sam se malo posvađala s dragim Bogom, sa samom sobom, s mužem, sa svima oko sebe! Bila sam baš loše.
I tada je muž razgovarao s mojom prijateljicom karmelićankom i stiže jedno umirujuće pismo koje još čuvam. Preko nje je Isus otopio sve moje strahove kao led na suncu. Prihvatila sam trudnoću i predala sve u Božje ruke. 
Termin poroda je bio na Badnjak, a Katarina se rodila dan prije, 23.12.2007., na 4.adventsku nedjelju, u 10h, dok je vani padao snijeg uz zvuk zvona sa svetoduške crkve sv. Antuna Padovanskog. I opet teško krvarenje od 13h. Tek navečer u 23:30h su me "proglasili živom" i poslali na odjel. Bio je tamo jedan doktor koji mi se rugao. 
"Što sad jaučete? Nek vas boli! Što ste išli rađati treće kad znate da ste skloni komplikacijama?"
Tad sam, valjda iz inata, odlučila da Katarina neće biti zadnja!
To je Isus i čekao!

U rujnu 2009. bila sam u Domu sportova na seminaru kojeg je vodio p. Zvjezdan. 
Za vrijeme molitve za ozdravljenje, žarko sam u srcu zavapila: "Isuse, molim Te, ozdravi moje porode!"
I tad sam osjetila toplinu i žmarce u donjem dijelu trbuha i kako mi se unutra nešto događa, kao da netko rukom nešto "popravlja". I naravno, suze... Onakve kakve čiste pogled duše. One koje otapaju strahove i vraćaju osjećaj Božjeg zagrljaja u kojem je sva sigurnost. S Bogom sam osjećala da mogu sve, više me ničega nije bilo strah.
Znala sam da sam ozdravljena, ali nisam imala hrabrosti popeti se gore i posvjedočiti. Ipak sam nastavila živjeti, vjerujući u svoje ozdravljenje...

A onda dolazi kušnja. 
Četiri mjeseca kasnije bila sam trudna.
Četvrta trudnoća.
Na jednom detaljnijem ultrazvuku, vidjelo se da beba ima tešku srčanu anomaliju i da je opće stanje organizma loše. Nakupljala mu se voda po tijelu. Bila su dva doktora tamo. Jedan je rekao: "Dođite sutra, pa ćemo TO riješiti"
Sjela sam na krevetu i rekla: "Nema šanse! Ja nisam Gospodar života i smrti! Dijete je živo! Neka bude kako Bog odluči!"
Drugi doktor, dr. Oliver Vasilj, mi je stisnuo ruku, čestitao i rekao da bi i on sigurno isto tako postupio. 
Dao mi je termin za sljedeći uzv, 18.5.2010. Na rođendan Pape Ivana Pavla II. kojemu smo muž i ja izmolili devetnicu za Božju volju.
Bili smo i kod p. Zvjezdana. Sve sam mu ispričala. Dala sam mu sličicu s uzv. Rekao je: "Meni ovo dijete izgleda kao da spava na Božjem dlanu." 
Pomolio se. "Isuse, predajemo Ti ovo dijete. Čini što treba"
I tako je i bilo... Na sljedećem uzv, srce nije kucalo. Naš Petar je otišao u Nebo. 
Porodila sam ga u 18.tjednu trudnoće. Porod je prošao bez ikakvih komplikacija!! 
Tad nije postojala grobnica za nerođene, ali tješilo me to što on nije više u tom malom tijelu. On je u najsigurnijem zagrljaju koji postoji, na Dlanu Vječnog Oca.
Više puta sam, u teškim situacijama u zadnjih 7 godina, osjetila njegov zagovor. 

5 mjeseci kasnije sam opet ostala trudna! I tad sam postala svjesna da me Bog stvarno ozdravio!
Brigita se rodila 28.6.2011. u roku od 45 minuta, u 4 slaba trudića, posteljica cijela, krvarenje najnormalnije za porod! Tek s njom, petom, sam "naučila" što znači normalan porod!

Šesti po redu je Ivan Pavao, rođen 24.10.2013. točno na datum kad je bio termin poroda Petru, samo 3 godine kasnije. Kao da mu je odozgora šapnuo: "Idi, braco. Neka moj rođendan sada bude tvoj. Razveseli mamu." 
Porod je bio inducirani i trajao 1h i 37 minuta. Jedina komplikacija je bila omotana pupčana vrpca, pa je malo teže izišao. Krvarenje opet najnormalnije za običan porod! 

Upravo sam u 28.tjednu sedme trudnoće. Stiže još jedan dječak. Za sad još nemamo ime, vjerujem da će nam ga Gospodin staviti u srce u pravi trenutak.
I da će se proslaviti i u ovom porodu, kao i u prethodnima. 

Neka Mu je vječna hvala i slava za sva čudesa koja je učinio u mom životu. 
Neka se nastavi proslavljati, po mojoj slabosti... u svim situacijama.... i u životima naše djece.

Biseri mojih ljubičica, 2. dio

Išla sam po Brigicu u vrtić i vozim kolica da ju stavim unutra da mi ne pokisne. Vjetar mi je okrenuo kišobran i ,dok sam ga ja vraćala u početni položaj, odvezao mi kolica!!!

IP se probudio popodne i dohvatio autić i križ.
Neobična kombinacija.
Najprije je autiću rekao: "Autiću, ovo ti je Išuš. Vidiš, On ti je na kližu. Mama, mama, autić plače!"
"Zašto plače?"
"Zato jer je Išuš na kližu. I jer Ga buba. Mogu ja Išušu dati švoju dudu da Ga više ne buba?"
"Možeš, sinko dragi, ali Isus je uskrsnuo i više nije na križu i više Ga ništa ne buba"-

"Ivek kaj buš papal za večeru, čokolino?"
IP: "Necu cokolino, ocu spekolino"


IP je danas bio s tatom i Paulinom na misi. Baš me zanima što je čuo... kasnije smo imali "mali duhovni razgovor" on i ja. Kaže moj dvoipolgodišnjak: "Čovjek je zločest." 
Moram priznati da sam ostala paf nad tom rečenicom. Otkud mu to? Pitala sam ga koji čovjek? Dobila sam opet tu rečenicu. "Čovjek je zločest." Rekoh: "Da, čovjek je zločest, ali Bog je dobar i Bog voli čovjeka i kad je zločest. A kad je čovjek s Bogom, onda postane dobar, jer je Bog dobar i onda je Bog sretan." Ostatak dana je ponavljao: "Bog je sretan. A Marija je lijepa." 


Brigita: "Mama, zakaj si ti ne stavljaš madagaskaru? Onu za krepavice?"


IP: "Ja volim slatkog Isusa i Maliju i macu."


IP, jutros ga spremam za vrtić, on kaže:
"Ja NEĆU ići u vutić, ja bi ići na misuuu!"

Veli moj muž danas: "Idem ja u Australiju delat, pak bum slal peneze doma. Jest da ima krokodila, zmija i mosrkih cuckov, al - kaj je to prema mojoj ženi?"

IP: "Ja bi išao na Kližni put."
I sprema se, traži cipele.
Od našeg župskog KP na Cvjetnicu, stalno o tome govori. A nije mu bilo lako u kolicima, desetak km. 
I nije kužio zašto pjevamo samo korizmene pjesme, pa je u jednom trenutku smotao svoju slikovnicu u tuljac i kroz nju na sav glas zapjevao: "Malijo, o Malijo!!!' 

IP: "Mama, dinosaul je papao moje kimbelaje!"

Dala sam zaduženje Elici i Kati da presvuku Brigicu u pidžamu, jer je braco plakao, ima neke lude faze pred spavanje. I sad gledam kak to Brigi zgleda, nekaj mi čudno confused_rev emotikon I krenem ju skidati. Ove dve, ne da ju opće nisu skinule, nego su joj oblekle bademantl prek majice i štrampla i prek toga svega pidžamu! Cirkusi jedni!!! Pa, bu zakuhala žena po noći! 😂😂😂 Dobro da sam išla gledat!


IP: "Pisem zadacu, mama, molam ici u kolu, imam cetli sata."

U subotu dok su se cure spremale na zbor, IP je imao sto pitanja.
"Idete u cukvu? Na zbol? Oćete tamo pevati? Malijo,Malijo? Kaj idete na Zdezdice?"Danas smo opet bili u sakristiji cijelu misu.
Dogovorili smo se u autu da ćemo biti tiho i da nećemo glasno govoriti, ni pjevati "Marijo, o Marijo". I uđemo u crkvu i on glasno kaže: "Ja nesu pevati Malijo Malijo!" 
Ok, sine, repetitio est mater studiorum, ali cijela crkva se okrenula i svi su se smijali. I šta ćeš drugo nego uteć!

IP ima dva ista autića, samo je jedan veliki a drugi mali. Igra se da su to tata i sin. Tata vozi sina na stražnjem sjedalu i govori mu: "Molaš biti milan, mali autiću, sad idemo u cukvu. Molaš biti tiho." 

************************************************************************************************************************

Katarina: "Draga mamiče, ti ši moj veliki mišek!" 


Kata je izmislila pjesmicu:
"Cvijet kao latica u šumici stoji,
marljivo točkice nikada ne broji."

IP je tražio da mu pustim pjesmu na Youtubu. 
Rekoh: -Samo malo pričekaj.
Kaže on: -Mama. Bog te je "postvorio" da dijeliš.
Svakim danom me sve više iznenađuje taj filozofković!!

Vani neko puca vatromet. A veli moj Ivek: - To ti, mama, vani puca vaša godišnjica braka! 😂

IP (iz čista mira): - Mama, kad se bojiš, onda rečeš "Isuse, čuvaj me"

(Primjećujem da su mi cure bile komedijašice a on je mali duhovnjaković.)

Priča on meni sada: -Mama, znaš, Dotkorica Pliško ti ima svoju kuću "abulantu" i ona ti tam "gnječi" igračke.

IP: -Zečica Teja je nemala stepenice!

Bila mi je kćer na HKRu! Sa školom. Snimali su intervju. Slušat ćemo ih u iduće dvije subote u 11h. (#srcekokuća)

Dva današnja bisera.
IP gleda moje lice dok sam nešto govorila pa mi se micalo. Kaže on: - Mama! Pa ti imaš strganu glavu! 😲

Kasnije, ME pita B što bi htjela za rođendan. B joj odgovara da želi plišanu glistu. OmG! 😨

grin emotikon

O kolicima - koja sam još gledala - iCandy

iCandy Strawberry

Filmić

Prekrasna konstrukcija, vrlo slična Muri plus 4. 
Lijepa košara, prostrana i udobna na izgled.
Mogućnost korištenja Maxi cosi AS.
Sjedalo bi trebalo ići u skroz ležeći položaj, bez da su djetetu noge u zraku. To im je mana.
Sklapanje odlično, makar su dosta velika kad su sklopljena.
Sreća da se danas svim modernim kolicima mogu skinuti kotači bez većih problema.


iCandy Apple 2 Pear

Ova su mi fantastična sa svim tim mogućnostima! Stvarno fora izgledaju! Maštovito, nema šta!

Što ova sve mogu!?!?!

Makar, ososbno mislim da ovo dijete koje je pozicionirano ispod regularnog sjedišta, udiše puno više plinova iz prolazećih automobila tijekom šetnje. A isto tako mislim da iz njih ne vidi ni sunca, ni mjeseca ako je okrenuto od mame prema van, odnosno prema leđima svog brata ili sestre koji se vozi ispred njega.


Kad bih mogla birati između ovih i PP Duette (ona što se voze kao auto), izabrala bih PP.

O kolicima - koja sam još gledala - Peg Perego Duette

Kad smo kupovali dupla kolica, zamalo nismo kupili Peg Perego Duette, i jako mi je žao što nismo - dok smo se mi odlučili, bila su prodana, a tad ih baš nije bilo puno u Zagrebu.

http://www.youtube.com/watch?v=bE8r6SHQkAo
Kolica za blizance mojih snova:
-voze se kao auto, imaju volan
-oba sjedala mogu biti okrenuta u oba smjera
-oba sjedala se mogu zamijeniti autosjedalicama Primo Viaggio
-velika košara ispod
-sklopljena su veličine kao i naša Graco

Ako ikad budem imala blizance, ovo će biti moje!
http://global.pegperego.com/babyproducts-catalog/2013/Duette+SW



a imaju i noviju verziju:
http://global.pegperego.com/babyproducts-catalog/2014/Duette+Pop_Up

O kolicima - Maxi cosi Mura plus 3

Instruction movie
Jedan lijepi filmić o Muri

Kad sam ih vidjela u dućanu i saznala da naša AS Maxi cosi citi može na njih, nije bilo dvojbe - moja su!
Jest da su velika, jest da su teška, ali imaju komforno sjedalo za mog velikog dječaka, velike kotače s amortizerima za sve terene i doslovno klize! Imaju veliku kupolu, reverzibilno sjedalo, kišnu navlaku i ja sam - oduševljena...

O kolicima - PAM Sport 3u1

Kad se rodila Brigita, opet smo ostali na Veneziji... ali se više nije dala sklopiti, i kad smo negdje išli auto, bili smo bez kolica, a AS je teška za nositi na dulje staze...
Jednom smo muž i ja slučajno bili u Tintiliniću i vidjeli kolica na sniženju i kupili ih bez razmišljanja. Sad mi je žao! Zašto? Zato jer su kraj njih stajala Chicco, maaalo skuplja, a vjerujem, puno kvalitetnija :(
Ova su se raspala prije nego je malena anvršila godinu dana - ručke otpadaju, kotači se ne okreču kako treba, AS je nekvalitetna, košara tvrda, morala sam dodavati madrac od spužve na to i baš sam razočarana. Navlake su još sve dobre i s njima se dobije i kišna navlaka i zimska za noge, ali ja sam totalno nezadovoljna kvalitetom izrade. Eto.

Ovo je s AS u kojoj beba doslovno - SJEDI! Položaj koji uopće nije za bebu!

košara:

sportski dio:

O kolicima - Graco Quattro Tour Duo

Kad se Katarna rodila, da bih ja uoppće mogla doći do trgovine i iziaći iz kuće van, trebala sam strpati obje njih male negdje, a to sam mogla samo s duplim kolicima! I nabavili smo jedna genijalna.

Za moj ukus, izvedba je bila pomalo zastarjela već i za tu godinu kad smo ih kupili, navikla sam na Veneciju, koja je tad bila ko "avion"... ali i ova su kolica imala super dodatke, tri držača bočica i jedan okrugli, tu smo stavljali dudu. Torbicu za novčanik i mobitel, veeeliku shopping košaru s mogućnošću spuštanja da bi se izvadile stvari, navlake za noge za oba djeteta, zadnje sjedalo ide u ležeći položaj, prednje u polusjedeći, sjenila za sunce za oba sjedala, prednje je manje, zadnje je veeeliko, s prozorčićem, i još dodatne mrežice i pretince za stvari - volim multifunkcionalnost, a ovdje je ima na svakom centimetru!

Iskoristila sam ih maksimalno za Elenu i Katarinu:

A koristim ih i za Brigitu i Ivana Pavla: 

O kolicima - Chicco Ct0.5

S obzirom da smo imali dvije djevojčice s malom dobnom razlikom, 14 mjeseci, trebala su nam dvoja kišobran kolica. I kad smo već htjeli kupiti još jedan isti x-lite, dobili smo jedna rabljena na poklon. Chicco Ct0.5. Kažu da se poklonjenom konju ne gleda u zube, ali kao kritički osvrt, moram reći da je konstrukcija čvrsta ali imaju dosta mana...
Naslon za leđa je sve samo ne udoban. Spušta se špagicom i ne može se baš puno spustiti. Tenda je prekratka, naslon za noge je puknuo ja jednom mjestu tako da smo morali podviti platno ispod i praktički ga nije ni bilo. Prečka ispod nogu je vrlo brzo napukla, navlaka je loše kvalitete i što reći, koristili smo ih kratko i sad stoje u garaži, skupljaju prašinu. Tu i tamo, na kraće relacije, do parkića, posluže, ali kotači se teško okreću, tako da kad razmišljam hoću li dijete voziti u njima ili nositi, prevladava ovo drugo...
nisam oduševljena... možda sam razmažena, tko zna? ;)

Elena u kolicima

O kolicima - Peg Perego Pliko x-lite

Kad je Marija Elena imala oko 10-11 mjeseci, ukazala se potreba i mogućnost kupnje novih kišobran kolica, ali ovaj put nismo htjeli neka koja će se raspasti prvom prilikom. Meni su se svidjela ova jer su bila roza i jer smo PP-om imali dobro iskustvo.
Imala su sve što dobra kišobram kolica trebaju imati - košaru za stvari, držač za bočicu, džepić na kupoli, četiri položaja za leđa i dva za noge, dobre pojaseve za kopčanje u 5 točaka i roza-crnu navlaku, koja se nažalost, brzo ocufala, poderala i uhvatila točkice plijesni, tako da su odslužila dvoje djece i, nakon što im je počelo štekati sklapanje, morali smo ih eliminirati :(
a tak su bila lijepa.... :'(

O kolicima - jedna obična kišobran kolica

Kad je Paulina imala 10 mjeseci, išli smo na more, a kako smo imali mali gepek, Venezia u njega ne bi stala uz ostale stvari, i morali smo kupiti nekakva kišobran kolica. Tad smo bili koma s lovom i odlučili smo se za jedna skroz jeftina, mislim da su bila Coconut, lagana, šarena, s medekima, s tendom za sunce i nekim polusjedećim i sjedećim položajem. Raspala su se dok je još Paulina bila jedinica. Koštala su nekih 250 kuna. Rekla bi moja pok. baka: "Nit kaj košta, nit kaj valja!"

Ipak, s njima smo mogli štetati po gradu...

otići na more...

a uz njih je Paulina i učila hodati:

Poslije smo ih imali još jedno vrijeme kod bake i dede, u njima je papala ručak, a onda su se raspala.
Služila su nas možda godinu i pol. Nisu dočekala Elenu.

O kolicima - Peg Perego Venezia

Negdje tamo, početkom 2003. godine, kad smo saznali da ćemo postati roditelji, trebalo je izabrati kolica. O toj tematici tad pojma nisam imala, meni su sva bila dobra. Međutim, malo po malo sam ih počela proučavati, gledati kakve sve funkcije imaju, i od svih tada dostupnih modela, mi smo izabrali najbolji: 

Peg Perego Venezia

-reverzibilna ručka, 

-kotači koji se mogu otkočiti i zakočiti, fiksirati i otkačiti da se okreću za 360° sva četiri, tako da se kolica vrlo lako voze u oba smjera, ne treba ih voziti "u rikverc" kad se prebaci ručka - po tom pitanju nisam nikad, ni prije, ni poslije, ni danas u eri modernih kolica, vidjela ni jedna bolja! 

-mrežica za zaštitu od ispadanja bebinih igračaka iz kolica, 

-pomična prednja ručka na koju se može staviti mali pladanj s utorom za bočicu i dijelom za mali gric po putu, 

-zimska navlaka, 

-pojasevi u PP stilu, vežu se u 5 točaka i mogu se odvojiti od ležećeg dijela, tako da beba može gledati okolo i naginjati se ali ne i ispasti van, 

-integrirani adapter za autosjedalicu,

-košara ispod za stvari, 

-podešavanje ručke po visini, 

-dio za noge je odozdola od plastike i dobro drži noge dok beba spava, ne vise joj i nema neprirodan položaj pri spavanju. 

-tri položaja leđa, ide skroz u ravni ležeći položaj, polusjedeći i sjedeći.

-materijal presvlake je sličan traperu, mekan i prirodan, u svim sljedećim kolicima su mi se djeca znojila, u ovima nisu.

Dugo smo ih koristili i bila sam ponosna na svoja super kolica. 

Na svima ostalima sam nalazila manu, osim na njima.

Paulina je u njima uživala:

I Marija Elena:

I Katarina:

I Brigita:

Nakon Brigite je počelo štekati sklapanje i rasklapanje, ali svaka čast, kolica su poslužila svrsi i više nego odlično! Kad se navlaka opere, izgleda kao nova! Ima sitno oštećenje na jednom mjestu, zanemarivo u usporedbi s tim koliko je djece tu jelo, penjalo se, silazilo, spavalo, divljalo... koliku su kilometražu prošla i koliko puta se ta navlaka prala u perilici rublja. Meni su to još uvijek najdraža kolica. Kad ih vidim u garaži, navru uspomene...

Bronhiolitis

Prije desetak dana, u srijedu jutro je Ivan Pavao počeo kašljati. Nije mu curio nosić prije pa ne mogu reći da je bio prehlađen. Samo je počeo kašljati. Taj dan je svaki obrok povratio. Plakao, kašljao i povraćao cijeli dan. Razmišljali smo bi li ga vodili na hitnu ili našoj doktorici, i odlučili smo pričekati sutra. Cijelu noć je kašljao. Drugi dan sam najprije nazvala doktoricu da ju pitam što da radim, da ga vodim k njoj ili odmah na Srebrnjak. Rekla je da dođemo k njoj. Preslušala ga je i rekla da je bronhitis i da ga ne vodimo na Srebrnjak, jer doma imamo babyhaler i Ventolin i Flixotide u spreju, te da mu to doma možemo davati uz puno tekućine. Tu večer naš laboratorijviše nije radio, pa smo išli vaditi krv  petak jutro. Nalaz - viroza. Opet pedijatrica kaže da ga ne vodimo na Srebrnjak, još će tamo nešto pokupiti. Nisam baš zadovoljna odgovorom, ali muž se složio s njom, pa sam popustila. Drugo jutro smo došli na kontrolu doktorici u dežurstvo. Dala mu je Solumedrol injekciju i rekla da, ako bude potrebe, nekog naglog pogoršanja, idemo odmah na Srebrnjak. Tako malim bebama se stanje može promijeniti u roku od sat vremena.
Popodne oko 14:30 je sisao i zagrcuo se. Počeo se daviti u šlajmu. Odmah sam ga uspravila i lupkala i došao je k sebi. Poslije toga, oko 17h sam ga opet htjela podojiti, međutim, odmah se zagrcnuo i toliko se davio u kašlju i šlajmu da sam se ja jako prepala i rekla mužu da idemo na Srebrnjak, barem nek ga pogledaju, naprave obradu i ako treba, pošalju kući, ali barem ću znati da sam napravila sve što sam mogla.

Došli smo tamo oko 19:30. Izvadili krv, sestra mu je izmjerila temperaturu, (najviša tih dana je išla do 38,6 u guzi, držala sam ju pod kontrolom Lupocet čepićima) i saturaciju koja je bila oko 95.
Dugo smo čekali nalaze i pregled kod doktora, plakao je, tata i ja smo ga naizmjence nosili, pjevali, ljuljali, otpale su nam ruke! Oko 22h, dr nas prima, kaže da je bronhiolitis, da on nije ni toliko preloše, ali s obzirom da ne jede, on bi ga ostavio na odjelu - ali bez mene jer nema mjesta u apartmanima za mame! UF! Nisam dala da ga tako ostavi, ipak je on dojeno dijete i ne može bez mene! Onda je dr. rekao da će mu sad napisati jednu inhalaciju i ako poslije nje nešto posisa, da možemo doma. I je, posisao je obje, ma, ko da je iz pustinje pobjegao! Baš sam bila sretna! Poslie toga sam ga premotala  tako se raspričao i rascvrkutao da ga je doktor čuo u ordinaciju!

Doktor je rekao da ćemo sad dolaziti u dnevnu bolnicu kroz par dana.
U nedjelju ujutro u 9h u dnevnoj bolnici je dobio najprije inhalaciju Ventolina, pa čišćenje nosića, pregled kod doktorice Kirin koja nam je jako simpatična, pa inhalaciju Micronephrina. Rekla nam je da mu dma dajemo Ventolin na svakih 6h i Flixotide na svakih 12h, oboje po 1 potisak/10 udisaja.
U ponedjeljak je dobio isto tako inhalaciju Ventolina, pa fizikalnu terapiju (koju mi zovemo "tupkanje"), pa drugu inhalaciju, Micronephrin, pod kojom je zaspao.
U utorak sve to plus pregled kod dr. Kirin. Ide na bolje ali još treba dolaziti. Od sada Ventolin na svakih 8 sati, Flixotide svakih 12h.
U srijedu sve, bez pregleda.
U četvrtak smo izbacili Micronephrin
U petak smo bili tamo tri sata. Doktorica je obrađivala jednu curicu, hitni slučaj a bilo je i desetero druge djece prije nas na redu i oteglo se... doktorica je rekla da mu dajemo Ventolin i Flixotide na svakih 12h, u subotu ujutro smo došli na inhalaciju, poslije toga mu dajemo terapije doma do utorka kad imamo kontrolu kod dr. Kirin.

Summa summarum, Srebrnjak nas je spasio! Inhalacije su mu odlično pomogle i naš dječak se dobro oporavlja. Svi su jako ljubazni i dobri prema djeci. Mislim da smo napravili najbolje što smo mogli za našeg mališana!

Nakon nekoliko odlazaka, odlučili smo i kupili inhalator. S obzirom da nas je puno, a šmrkavih nosića ima uvijek, dobro će nam doći.

Krštenje Ivana Pavla

30.11.2013. za vrijeme sv. mise u 18h, u našoj župnoj crkvi kršten je naš sin Ivan Pavao. Misa je bila divna. Pjevao je zbor Anastasis, biskup je čitavu misu, a posebno propovijed, prilagodio nama. Bila je subota uoči prve adventske nedjelje, iščekivanje rođenja našeg Spasitelja i krštenje petog djeteta u obitelji. Na početku propovijedi, biskup se zapitao: "U jednoj obitelji u kojoj se u imenima djece na poseban način slave: sv. Pavao, sv. Marija, sv. Jelena, sv. Katarina, sv. Brigita, pridodajemo i Blaženog, uskoro svetog Papu Ivana Pavla II. i ne možemo se ne zapitati što će biti od ovoga djeteta? Možda ćemo se za dvadeset godina sjećati ovoga dana i kad smo se to pitali."
Biskup je zahvalio roditeljima na hrabrosti u prihvaćanju dara života i otvorenosti životu. Rekao je također da je brak sklopljen između muškarca i žene, onako kako to Bog zamislio na početku, stvarajući čovjeka i ženu, prirodno i normalno okruženje za rađanje i odgoj djece. O tome je pisao upravo i Blaženi Papa Ivan Pavao II. čije ime nosi i naš današnji krštenik, u svojoj apostolskoj pobudnici "Familiaris consortio",1981.g. Stoga nas je otac biskup sve pozvao da izađemo na sutrašnji referendum i damo svoj glas za brak kao zajednicu muškarca i žene.
Slijedio je sam obred krštenja kojeg je novokrštenik blaženo prespavao.
Na kraju svečane sv. mise, župnik vlč. Ivica Cik je zahvalio ocu biskupu na dolasku u našu župu, te su roditeljima uručeni darovi u ime župe i u ime uzoritog Kardinala.


Nakon sv. mise, u pastoralnom centru upriličen je mali domjenak na kojem su bili svi prisutni u crkvi te večeri, jer su to svi naši dragi župljani s kojima molimo i družimo se već dugi niz godina.

Cure su dobile brata

Trudnoća je prošla klasično. Reklo bi se b.o. Zadnja dva mjeseca, kao i s Brigitom, bila su jako teška. Zbog  lijevog kuka i desnog koljena bila sam polu-nepokretna. Vrlo malo i vrlo kratko sam mogla hodati i to je bilo prilično bolno. Brigita je cijelo vrijeme visila na meni i gurala ruku u grudnjak, makar više nije sisala. Svaki put sam joj objašnjavala da više nije mala beba i da joj to više ne treba, ali bezuspješno... ona je i dalje gurala ruku. I ne samo to. Grebla me. Tako da mi je na jednom mjestu ogulila kožu.

Negdje 19.10. popodne sam dobila lagane trudove. Muž u povratku s posla, javlja da stiže sa službenim autom, naš je u Sesvetama na parkingu, jer je bio remont pruge i išao je na posao u nekoj čudnoj kombinaciji. Sad, ako ćemo ići u rodilište, moramo doći do Sesveta službenim autom i onda sjesti u naš. Došao je doma, pokupio cure iz vrtića i škole, otišao u dućan po nešto za pojesti, jer ja nisam bila u stanju skuhati ručak. Donio je gotovi obrok iz Konzuma i ja sam iza toga umirala od mučnine! Trudovi su u međuvremenu stali, i dobro da jesu jer u onom stanju ne bih imala snage još i rađati!
Prošao je tako vikend i ja sam se ponadala da ću roditi na spomendan Pape Ivana Pavla II, 22.10. Međutim, taj dan ni "T" od trudova! Ha, ništa... čekala sam redovni pregled, 24.10. ujutro. Paulinu i Elenu sam ostavila doma spavati, nazvala ih oko 7 da se dignu i spreme u školu, Katarinu i Brigitu sam digla ujutro u 5h i tata nas je odvezao baki, odakle mi je bilo blizu do bolnice. On me odbacio do bolnice i produžio na posao.
Na red sam došla dosta brzo. Ctg je pokazivao ravnu crtu, ni truda. Mog doktora nije bilo, a doktor koji ga je mijenjao, isprva me nije baš pretjerano ozbiljno shvatio kad sam rekla da sam prošli petak imala trudove. I da je meni ovo četrdeseti tjedan, a svu sam djecu rodila u 37-om osim Kate. Htio me poslati doma bez pregleda! PRedomislio se kad sam rekla da mislim da mi curka plodna voda. Onda je reka da ipak idemo pogledati. Upalio je onaj pretpotopni uzv i gledao... gledao... gledao... ja sam se unervozila i iskokodakala tko zna što sve ne.... onda me pregledao i rekao "da, malo fali plodne vode po uzv, nemate trudove ali ste otvoreni 4 cm, vi ste višerotka, ja ne bih volio da mi se tako okolo šećete, idete vi sad gore u rađaonu."
"U rađaonu?!?!? JA?!?!?" i prasnuh u smijeh! Što od nevjerice, što od sreće, pa ja idem rodit! Sad! VAU, nemreš vjerovat!
Nazvala sam muža i rekla mu sve to, cerekajući se. On je rekao da će doći čim bude mogao. Otišla sam gore u rađaonu, muž je brzo stigao, pa mi je donio torbu. Dali su mi klistir, šetkala sam se i smijuljila, bilo mi je žao onih mama s trudovima koje su tamo plakale, ali meni je sve bilo tako veselo i radosno.
U 11:55 su me prikopčali na drip u jednom posebnom boxu koji je nekad bio liječnička soba, sjećam se toga s prijašnjih poroda. Muž je mislio da s nas zamijenili s nekim celebritijima, kad su nam dali takav tretman. Babica, sestra i doktor su bili valjda najljubaznije osobe koje sam ikad srela u medicinskom svijetu. Bili su predivni. MM i ja sm se šalili u vrijeme prvih trudova, držala sam ga za ruku cijelo vrijeme, pogotovo kad je počelo jače boljeti. Molili smo cijelo vrijeme.
Kad je odlučio krenuti van, naš sin je zlazio 15 minuta. Nikako ga izgurati van! Bilo je tu svega... Jedva sam izgurala tu veliku glavu, a onda i tijelo. Onda smo našli razlog. Pupčana vrpca je bila začvorana.
Međutim, posteljica je bila cijela. Bogu hvala! I nije bilo velikog krvarenja. Još jedan dokaz da me Isus izliječio na seminaru p. Zvjezdana 2009.  Domu sportova. Slava Mu i hvala na ovom divnom daru, kratkom i lakom porodu našeg sina Ivana Pavla, koji je stigao na svijet 24.10.2013. u 13:37h, sa 3940grama i 50 cm.

Tek sada shvaćam...

...ono trpljenje koje sam Mu prikazala 

i u Njegove ruke predala, 

On je pretvorio u plodnu zemlju

u koju je posijao sjeme svoga blagoslova.

Niknuli su iz njega

u svoje vrijeme

najljepši cvjetovi:

Brigita i Ivan Pavao.

Iz daljine

u duhu

začuh sitan glasić 

malog žutog Leptirića

s nebeske livade:

"Idi, braco....

neka moj rođendan

sada bude tvoj.

Razveseli Mamu..."

P.   - 24.10.2010. (TP)

I.P. - 24.10. 2013.  

Lijepo rastemo!

Peti pregled i uzv na SD je prošao super - mjere su točno po tjednima, imamo 1700 grama, mislim da će ovaj bebač biti baš velik kad se rodi. Do termina su još dva mjeseca, stigemo mi i do 4 kg! Za idući pregled trebam donijeti stare nalaze testova na trombofiliju, napraviti briseve i izvaditi krv za Rh-senzibilizaciju (nadam se da će to biti negativno, jer je do sad uvijek bilo sve u redu) valjda ću to sve uspjeti skupiti do sljedećeg pregleda :P

Inače, imam klasične trudničke tegobe, oticanje, bolne kukove i rebra jer se širim, nikako se namjestiti za spavanje, kad se okrećem u krevetu, ličim si na ženku nilskog konja, treba mi pet pokreta da se izvalim na drugu stranu... po 3-5 puta noću idem na wc, ne mogu daleko hodati pa nastojim s curama barem predvečer otići do obližnjeg parkića gdje ja sjedim na klupi a one se igraju. Jedem tako da si držim tanjur ispod brade, ne mogu se sagnuti nad stol nikako! Do poda mogu ali mislim da će mi se mozak izvaliti naopačke, pa zadužujem cure da dižu stvari s poda, koje su ionako samo po njemu pogubile...

Robicu za Ivana Pavla sam dobila od kume koja ima 4 dječaka i jednu veliku curku, većinu sam već oprala i opeglala, još su ostale tetra i švedske pelene i moram kupiti još nekoliko bodića dugih rukava, imam ih puno kratkih rukava ali me strah da mu u 11. mj. neće biti zima u njima! I vidim da mi nedostaje još nekoliko plišanih kombinezončića, ali neću kupovati više od 3-4, jer će ih brzo prerasti. Trebaju nam još jednokratne pelene, antibiotski prašak i sterilne komprese za pupak, kozmetike imam ko u priči od cura, a novorođenčad ne prakticiram previše trafljati kemikalijama. Kap kupkice u vodu ili malo baby-ulja i to je dovoljno, bitno da ne smrdi ono što je bljucnuo, ne mora mirišati do glavne ceste.

I eto, ja spremna, jedva čekam da se rodi i da ga vidim kakav je! S obzirom da su prva i treća kćer slične i druga i četvrta (tako se posložila kombinacija gena) nekako si mislim da će on biti sličan prvoj i trećoj, sad je ta kombinacija na redu, a tko zna, možda bude totalno iznenađenje.... je-dva če-kam da ga vidim!!!

DAR

Prije začeća, molila sam Gospodina da, ako je Njegova volja, pošalje jednog svećenika u svijet. I neka za tu misiju upotrijebi mene. Ja ću ga nositi, roditi, dojiti, prematati, brinut ćemo se o njemu, odrastat će sa četiri seke, bit će mu veselo i zabavno :) Mužu sam rekla da bi možda mogli, sad dok smo još u nekoj snazi, imati još jednu bebu... rekao je nešto u stilu: "Pa, ajd' budemo vidjeli kak bude to išlo"... rekla sam da za curicu imamo još jedno neiskorišteno ime (Barbara) a onda je ona rekao: "Nešto sam si razmišljao, ali ne znam bi li to bilo možda preeee.... napadno.... da damo ime dečkiću Ivan Pavao?" Meni su suze krenule... i ja sam o tome razmišljala! I tako smo mu prije začeća dali ime :)


Za manje od tri tjedna test je bio pozitivan - bila sam trudna... međutim, crtica je bila jako slaba, pa smo za tri dana napravili novi... kao da me neka sumnja uhvatila...
Prvi pregled bio je 19.03. na sv. Josipa, 
drugi 23. 04. na sv. Jurja, 
treći 04. 06. na sv. Kvirina - sve sami muški sveci - po tome sam imala osjećaj da je dječak... i kad sam došla na uzv, doktor reče da on misli da bi ovo mogao biti dječak, ali se bebač brzo miče i nije siguran (pobjegao mu je)...
To je jedan od onih momenata kad ostaneš bez teksta i zanijemiš pred Velikim Bogom... i osjetiš se tako malenim...
četvrti 16. 07. na Gospu Karmelsku - doktor je prošaptao "SIN!" 
Obuzela me silna radost - da, Gospodin je uslišao moju molitvu, želi se poslužiti mojim ljudskim tijelom za svoju stvar! Tako sam Mu zahvalna.
Naravno, molila sam Ga da On sam djetetu pokaže koji je njegov put i poziv, ja se tu neću miješati. Molit ću, odgajat ću ga kao i našu ostalu djecu, u vjeri, u prakticiranju sakramenata i nedjeljne sv. Mise, ali ga neću ni na što prisiljavati. Bog je taj koji ga treba k sebi privući i osvojiti. Koliko god je u mojoj moći, učinit ću sve da niti ja niti muž, niti itko od šire obitelji, ne pravi razliku između njega i cura, oni su svi naša djeca i trebaju odrastati na normalan i običan način, svako dijete treba biti dijete dok je dijete!

Peti pregled nam je na SD u bolnici, zakazan za 22. 08. - BDM Kraljica neba i zemlje!
Stvarno je zaštićen, svojim ga molitvama prati cijela nebeska vojska i sama Gospa Kraljica!
Sad samo moramo paziti da nam se ne rodi prerano, jer sam već otvorena, ali to je klasika svake moje trudnoće...

Već primjećujem kako je razvio dnevni ritam, ima periode spavanja, a i periode kad je jako aktivan, da mi je znati što izvodi tamo unutra! Neki pokreti su jako smiješni :)
Preživljavamo nekako ove vrućine, kuhamo se na 40°C, nadam se da njemu nije tako vruće unutra!

Jedva čekam sljedeći pregled i uzv, da vidim malog "reprezentativca"!¨:D

Dolazi nam jedan mali dječak!

Na redovitoj kontroli i uzv-u u utorak navečer, na blagdan Gospe Karmelske, doktor je prošaptao - "SIN!"
Osmijeh od uha do uha, navrle su i suze radosnice, dr. mi je stisnuo ruku i čestitao, ma radost, radost, radost!
Muž je bio presretan, cure su skakale i pjevale u parkiću kad sam došla... najprije, kad me ugledala, Katarina je skočila s ljuljačke i pitala: "Mama, je li beba curica?" Ja sam se nasmijala i rekla: "Nije" onda su svi skočili i povikali "Bracoooo!" i opkolili me rukama, cure su ljubile trbuh a Brigi je samo gledala, nije joj ništa bilo jasno... 

Leptirić s Nebeske livade

Sanjala sam te prvi put... valjda do sada nisam bila spremna...

Na predivnoj nebeskoj livadi, prepunoj velikih žutih leptira, ugledala sam kako skakuće plavokosi maleni dječak, potpuno savršen, bezbrižan, a svud okolo lete ti predivni leptiri. Skakutao si gotovo ne dodirujući tlo, kao da si jedan od tih leptira, i čula sam tvoj zvonki smijeh. A onda sam vidjela kako za tobom trči tvoj tata, uzima te u ruke, a ti se i dalje smiješ... i dolazite k meni i ja te uzimam u ruke, osvaja me pogled tvojih plavih očiju i usne mi tonu u tvoj mekani obraščić... osjetila sam se nekako potpunom... i nekako same od sebe provrle su riječi, koje mnogi ne razumiju ali meni su sasvim normalne:
"Ja imam četiri kćeri i dva sina" - dok me nježnim gurkanjem u trbuhu budio tvoj mlađi brat...

Tako mi je drago da sam te konačno vidjela, Petre!