Tekst objavljen u listu "Veritas" u ožujku 2018.
Peripetije obitelji s više djece
ČESTO NAS PITAJU: "JESU SVI VAŠI?"
Marijana Petra Šebelić
Nedavno smo se vozili u autu samo nas dvoje. Branko me vozio na ultrazvuk srca. Okrenula sam se i pogledala prazan stražnji dio naše Kie Carnival. Bilo je neobično tiho i prazno. Rekla sam: "Ne mogu vjerovati da nas dvoje idemo nekud sami." Nasmijali smo se i primili za ruke. Zahvalili smo Bogu na svoj našoj djeci. Da nam je prije 16 godina netko rekao da će ih biti šestero!
Upoznali smo se u sakristiji crkve sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu, kad sam se došla prijaviti za jedno hodočašće, u svibnju 2001. Prošli smo zajedno puno divnih seminara i koncerata grupe Fides kao suradnici i članovi udruge „Svjetlo malo“. Naša Paulina (14) je bila, ne samo naša prvorođenka, nego i prvo dijete u cijeloj našoj ekipi. Već sa četiri mjeseca bila je na božićnom koncertu Fidesa u zagrebačkom kazalištu Komedija. Nakon nas krenula je "lavina" vjenčanja i rođenja djece u Svjetlu malom.
Molila sam ju da od mene učini majku
S obzirom da sam prvi porod, i komplikacije koje su nastupile nakon sedam tjedana, jedva preživjela bojala sam se i razmišljati o daljnjem rađanju. Bila sam u nekoj vrsti šoka i postporođajnoj depresiji, koju sam se bojala priznati i samoj sebi, a pogotovo ne mužu ili nekom drugom. On je vidio da mi je teško i razmišljajući kako da mi pomogne odlučio nas je voditi na obiteljska hodočašća u Mariju Bistricu. Putem smo molili krunicu, između ostalog, i za drugo dijete. U svetištu sam kleknula pred Majku Božju i predala joj sve svoje strahove. Molila sam ju da od mene učini majku. Jer ono što sam proživljavala i ono što sam tad bila, nije bilo dobro. Nisam bila ni blijeda slika majke kakva sam željela biti. I tako, klečeći tamo, polako sam osjetila kako teret pada s mene i počinjem se opuštati. Nakon nekoliko hodočašća, i ja sam se odvažila od srca moliti za još jedno dijete. I dobili smo njih dvije, Mariju Elenu (11) i Katarinu (10), u razmaku od 14 mjeseci. U oba sam poroda jedva izvukla živu glavu, jako krvarenje su mi zaustavljali 12 sati. Nakon ta dva poroda, bilo je s više strana sugestija da nam je to dosta djece, prijedloga da si ugradim spiralu, pitanja u kojem stoljeću mi živimo i jesmo li normalni... Bez obzira na sve, imala sam osjećaj da nismo završili s rađanjem. Kao da su me iz daljine "dozivala" naša djeca.
Isuse, ozdravi moje porode!
U rujnu 2009. bila sam na seminaru u Domu sportova, kojeg je vodio p. Zvjezdan Linić. Za vrijeme molitve za ozdravljenje, žarko sam u srcu zavapila: "Isuse, molim Te, ozdravi moje porode! I tad sam osjetila toplinu i žmarce u donjem dijelu trbuha i kako mi se unutra nešto događa, kao da netko rukom nešto "popravlja". I naravno, suze... Onakve kakve čiste pogled duše. One koje otapaju strahove i vraćaju osjećaj Božjeg zagrljaja u kojem je sva sigurnost. S Bogom sam osjećala da mogu sve, više me ničega nije bilo strah. Znala sam da sam ozdravljena i odlučila predati Gospodinu odluku o broju naše djece. Prvo smo dobili jednog "anđela". Petar je imao tešku srčanu anomaliju i nije uspio preživjeti trudnoću. Preminuo je u petom mjesecu trudnoće. Godinu dana kasnije, rodila se Brigita (6), a nakon nje je stigao Ivan Pavao (4). Prošle godine u listopadu smo dobili malog Josipa, koji sad ima 3 mjeseca. Zahvalna sam Bogu na ta tri potpuno uredna poroda, brza, bez ikakvih komplikacija i krvarenja.
Molili smo krunicu preko telefona
Naše obiteljsko zajedništvo, osim zajedničkih obroka, jača i zajednička nedjeljna sveta misa. Ako je netko od djece bolestan, podijelimo se na jutarnju i večernju misu, ali najviše volim kad se svi utrpamo u auto i krenemo na Sveti Duh. Kud god da se vozimo, u autu se obavezno moli krunica. Predmole i starija djeca, počnemo s tom praksom u vrijeme pripreme za Prvu Pričest. A ponekad i mlađi izraze želju, pa ih učimo. Najslađi je bio mali Ivan Pavao, kad je s tri godine tepajući predmolio cijelu deseticu. On je od najranije dobi jako volio pjesmu "Marijo, o Marijo". To je pjesma s kojom sam ih svih šestero uspavljivala, dok su bili male bebe, ali je njemu posebno draga. Kad je imao 2,5 godine, išli smo na župski Križni put, vozila sam ga u kolicima i između postaja se molilo i pjevalo korizmene pjesme. U jednom trenutku se on okrenuo prema meni i pitao: "Mama, zašto nitko ne pjeva Malijo o Malijo?" I isti čas prisloni svinutu slikovnicu na usta, kao megafon i počne na sav glas pjevati: "Malijo o Maalijooo o kako jepa ši!" Ljudi su se jedva suzdržavali od smijeha!
Marija nas prati čitav naš brak. Posebno u teškim vremenima, koja svatko prolazi, Marija je naše utočište i snaga. Ona koja nas štiti i koja nas ne da. Kad smo se upoznali, molili smo krunicu preko telefona. Ona hodočašća u Mariju Bistricu postala su tradicionalna, više puta godišnje. Kad sjednemo u auto, osjetim takvu radost što smo zajedno i što idemo Gospi, Majci u naručje. Isto tako, kad putujemo na more, Trsat je naše obvezatno odmorište. Kad ulazimo u crkvu, ljudi nas često primijete i pitaju: "Jesu svi vaši?" Mi baš nemamo osjećaj da nas je tako puno.
Veća djeca su mirna, mali znaju biti nemirni pod misom. Zato i jesmo na Svetom Duhu malo bočno, blizu vrata, da možemo izaći dok se nemirni ne smire. U našoj župnoj crkvi se dosta čuje kad djeca nisu mirna, pa mlađe tamo rjeđe vodimo. Kod kuće bude svakako... Zimi, kad djeca ne idu redovito van, zna ih uhvatiti skakanje, trčanje od zida do zida… živimo u 64 m2 potkrovlja obiteljske kuće. U prizemlju je moja teta. S obzirom da na podu nemamo beton, nego daske/grede/daske, kad malce uhvati želja za skakanjem, teti se dolje tresu prozori i lampa joj se ljulja! A opet, ima dana kad teta pomisli da nas nema doma, jer su svi mirni i svatko u svom kutku ima svoju zanimaciju. Pred nama je još uvijek rješavanje stambenog pitanja. Počeli smo graditi kuću, međutim, trenutno je situacija takva da dalje ne možemo. Povjerila sam to svetom Josipu. On će sigurno providjeti... Nije bitno u koliko ćemo kvadrata podići našu djecu. Bitno je da od njih napravimo poštene ljude.
Najsiromašniji smo bili kad smo imali jedno dijete
Dok ovo pišem, moj suprug ima stabilno radno mjesto a ja status majke odgojiteljice, na razini Grada Zagreba. To nam pomaže da uzdržavamo našu obitelj bez većih poteškoća, a isto tako, bez luksuza. No, nije uvijek bilo tako bajno... bilo je i teških trenutaka, kad nismo znali kako dalje. Bog se uvijek pobrinuo za nas. Najsiromašniji smo bili kad smo imali jedno dijete. Sjećam se jedne zgode, kad je Paulina imala oko 2,5 godine. Svjetlo malo se počelo polako gasiti. Knjižara u kojoj je muž radio, zatvorila se, a i ono malo veleprodaje što je ostalo, bivalo je sve slabije i slabije. Bila sam drugi put trudna i nisam tražila posao. U bivšoj sam firmi dobila otkaz, jer je Paulina bila dosta bolesna i razvila astmu. Zbog tog otkaza, po starom zakonu, nisam imala pravo na porodiljnu naknadu. Jednog jutra smo nas dvije bile same doma i ona je tražila čokolino za doručak. Otišla sam u kuhinju,pretražila sve i nisam našla ništa jestivo u kući. Ni mlijeka, ni kruha, hladnjak je bio prazan, čokolina ni mrvice. Kleknula sam nasred kuhinje i rasplakala se. "Gospodine, dijete koje si mi dao, traži me doručak. Ja nemam ništa da joj dam da jede. Nahrani ju Ti, Gospodine." Digla sam se na noge nekako mirna. Nije prošlo ni nekoliko minuta, ide poštar i nosi žutu ceduljicu, obavijest o paketu. U pošti nas je čekalo iznenađenje! Časne iz Karmela u Đakovačkoj Breznici su nam poslale veliki paket hrane! Znači, ne samo da je Bog čuo moju molitvu, nego je na nju odgovorio već tjedan dana prije, kad su časne poslale paket, koji je stigao baš u trenutku kad je bio najpotrebniji! Kasnije, s brojem djece, povećavala su se i materijalna dobra. Kad se rodila Marija Elena, Branko je već radio na novom radnom mjestu i bilo je lakše. Za svako dijete smo imali sve potrebno, a ako bi nekad zaškripilo, opet bih molila i Bog je našao način da nam preko ljudi pomogne.
