Sve je počelo 18.8.2003. kad sam rodila Paulinu. Porod je išao vrlo brzo, u samoj rađaoni sam provela 20 minuta! Rodila sam u 18:50h. Tad je bila smjena, jedna ekipa je počela, druga ekipa završila porod, doktor je odjurio na hitni carski u salu i tko zna čijim propustom, potpisali su puknutu posteljicu. S obzirom da sam prvi put rodila, nisam znala kako se trebam osjećati. A osjećala sam se sve slabije i slabije. Doslovno sam jedva stajala na nogama. Zbog tog ostatka posteljice, koji je još izlučivao ßhcg, nisam dobila mlijeko, pa je Paulina od rođenja bila na adaptiranoj formuli.
Sedam tjedana nakon poroda, probudila sam se u lokvi krvi. Završila sam na hitnoj kiretaži bez anestezije, na živo. Taj komad posteljice (3x5cm) je bio urastao u sluznicu maternice, i dok su ga kopali van, probili su maternicu. Mislila sam da umirem! Tad su napravili laparoskopsku operaciju da bi to mjesto sanirali i očistili krv koja se razlila okolo po potrbušnici itd. Nakon operacije, temperatura 40°C, sepsa, četiri antibiotika u venu, sva sam se osula jer sam na neke od njih alergična... Samo sam molila Isusa da me ostavi tu na zemlji jer sam potrebna svojoj bebici, da ne odrasta bez majke.
Ja sam odrastala bez oba roditelja i nisam to željela svom djetetu!
Uz Božju pomoć, to sam preživjela...
Međutim, javile su se razne fobije. Neki nerealni strahovi. Nisam se usudila dati mužu ni blizu sebi. Novu trudnoću nisam mogla ni zamisliti. Vezano za dijete - bojala sam se s njom izaći na balkon jer sam mislila da će mi pasti dolje. Bojala sam se držati ju u kuhinji, čak ni u kolicima, bojala sam se da će na nju doletjeti nož. U svakoj svakodnevnoj situaciji, pojavljivale su mi se prisilne, nerealne slike opasnosti. Da će se utopiti u kadici dok ju kupam i sl.
Puno vremena sam s njom provodila vani u šetnjama, jer kad muža nije bilo doma, ja sam se bojala svega! Samo vani sam se osjećala bolje. Nisam mislila o tome toliko. A isto tako sam se bojala to ikome priznati. Mislila sam da će me muž ostaviti i uzeti mi dijete. Tog sam se najviše bojala i taj strah me najviše bolio.
Bio je to užasno težak period od 6 mjeseci. Kasnije je krenulo na bolje što se nje tiče, opustila sam se i počela polako uživati u majčinstvu.
Međutim, muža nikako nisam puštala blizu sebe. On je vidio da imam problem i da to sve potiskujem, a nije znao kako da mi pomogne. I tako smo počeli hodočastiti u Mariju Bistricu i putem moliti krunicu na nakanu da dobijemo drugo dijete. Tamo sam u crkvi, u suzama sasula Mariji sve svoje strahove, a bilo ih je puno... i nakon toga osjetila olakšanje, ohrabrenje, i usudila se zamoliti za još jedno dijete.
Marija Elena se rodila 26.10.2006. kad je Paulina imala 3 godine i 2 mjeseca.
Muž je bio sa mnom na porodu, držao me za ruku i molio krunice.
Odmah po rođenju, nastalo je jako krvarenje, koje su zaustavljali 12h.
Kad su doktori vidjeli da se stvari kompliciraju, poslali su muža kući.
Ostala sam sama, opet gledajući smrti u oči i ponovo u molitvi da me Bog ostavi još malo tu, jer kako će muž sam s dvoje male dječice. Željela sam provesti vrijeme s njima, biti mama novorođenoj kćerkici. Ipak, imala sam osjećaj da neću samo tako "otići". Neku sigurnost... vjerujem da mi ju je Bog ulio u srce.
Naravno, i nakon ovog poroda sam imala fobiju od nove trudnoće.
I onda, nakon 6 mjeseci - iznenađenje! Opet sam bila trudna!
Tad sam se malo posvađala s dragim Bogom, sa samom sobom, s mužem, sa svima oko sebe! Bila sam baš loše.
I tada je muž razgovarao s mojom prijateljicom karmelićankom i stiže jedno umirujuće pismo koje još čuvam. Preko nje je Isus otopio sve moje strahove kao led na suncu. Prihvatila sam trudnoću i predala sve u Božje ruke.
Termin poroda je bio na Badnjak, a Katarina se rodila dan prije, 23.12.2007., na 4.adventsku nedjelju, u 10h, dok je vani padao snijeg uz zvuk zvona sa svetoduške crkve sv. Antuna Padovanskog. I opet teško krvarenje od 13h. Tek navečer u 23:30h su me "proglasili živom" i poslali na odjel. Bio je tamo jedan doktor koji mi se rugao.
"Što sad jaučete? Nek vas boli! Što ste išli rađati treće kad znate da ste skloni komplikacijama?"
Tad sam, valjda iz inata, odlučila da Katarina neće biti zadnja!
To je Isus i čekao!
U rujnu 2009. bila sam u Domu sportova na seminaru kojeg je vodio p. Zvjezdan.
Za vrijeme molitve za ozdravljenje, žarko sam u srcu zavapila: "Isuse, molim Te, ozdravi moje porode!"
I tad sam osjetila toplinu i žmarce u donjem dijelu trbuha i kako mi se unutra nešto događa, kao da netko rukom nešto "popravlja". I naravno, suze... Onakve kakve čiste pogled duše. One koje otapaju strahove i vraćaju osjećaj Božjeg zagrljaja u kojem je sva sigurnost. S Bogom sam osjećala da mogu sve, više me ničega nije bilo strah.
Znala sam da sam ozdravljena, ali nisam imala hrabrosti popeti se gore i posvjedočiti. Ipak sam nastavila živjeti, vjerujući u svoje ozdravljenje...
A onda dolazi kušnja.
Četiri mjeseca kasnije bila sam trudna.
Četvrta trudnoća.
Na jednom detaljnijem ultrazvuku, vidjelo se da beba ima tešku srčanu anomaliju i da je opće stanje organizma loše. Nakupljala mu se voda po tijelu. Bila su dva doktora tamo. Jedan je rekao: "Dođite sutra, pa ćemo TO riješiti"
Sjela sam na krevetu i rekla: "Nema šanse! Ja nisam Gospodar života i smrti! Dijete je živo! Neka bude kako Bog odluči!"
Drugi doktor, dr. Oliver Vasilj, mi je stisnuo ruku, čestitao i rekao da bi i on sigurno isto tako postupio.
Dao mi je termin za sljedeći uzv, 18.5.2010. Na rođendan Pape Ivana Pavla II. kojemu smo muž i ja izmolili devetnicu za Božju volju.
Bili smo i kod p. Zvjezdana. Sve sam mu ispričala. Dala sam mu sličicu s uzv. Rekao je: "Meni ovo dijete izgleda kao da spava na Božjem dlanu."
Pomolio se. "Isuse, predajemo Ti ovo dijete. Čini što treba"
I tako je i bilo... Na sljedećem uzv, srce nije kucalo. Naš Petar je otišao u Nebo.
Porodila sam ga u 18.tjednu trudnoće. Porod je prošao bez ikakvih komplikacija!!
Tad nije postojala grobnica za nerođene, ali tješilo me to što on nije više u tom malom tijelu. On je u najsigurnijem zagrljaju koji postoji, na Dlanu Vječnog Oca.
Više puta sam, u teškim situacijama u zadnjih 7 godina, osjetila njegov zagovor.
5 mjeseci kasnije sam opet ostala trudna! I tad sam postala svjesna da me Bog stvarno ozdravio!
Brigita se rodila 28.6.2011. u roku od 45 minuta, u 4 slaba trudića, posteljica cijela, krvarenje najnormalnije za porod! Tek s njom, petom, sam "naučila" što znači normalan porod!
Šesti po redu je Ivan Pavao, rođen 24.10.2013. točno na datum kad je bio termin poroda Petru, samo 3 godine kasnije. Kao da mu je odozgora šapnuo: "Idi, braco. Neka moj rođendan sada bude tvoj. Razveseli mamu."
Porod je bio inducirani i trajao 1h i 37 minuta. Jedina komplikacija je bila omotana pupčana vrpca, pa je malo teže izišao. Krvarenje opet najnormalnije za običan porod!
Upravo sam u 28.tjednu sedme trudnoće. Stiže još jedan dječak. Za sad još nemamo ime, vjerujem da će nam ga Gospodin staviti u srce u pravi trenutak.
I da će se proslaviti i u ovom porodu, kao i u prethodnima.
Neka Mu je vječna hvala i slava za sva čudesa koja je učinio u mom životu.
Neka se nastavi proslavljati, po mojoj slabosti... u svim situacijama.... i u životima naše djece.
